(napisao Massimiliano D'Elia) Libijski ministar unutarnjih poslova Fathi Bashagha izjavio je to njegova vlada uputit će Turskoj službeni zahtjev za vojnu podršku za borbu protiv plaćenika zajedno s Khalifom Haftarom.
Erdogan je odgovorio da će 7. turski parlament (siguran u većinu) odobriti slanje trupa u znak podrške Tripoliju. 8. januara održat će se sastanak Erdogana i Putina na kojem će se razgovarati o Libiji (dijeljenje interesa) i opasnostima koje proizlaze iz inicijative nekih zemalja na polju opskrbe energijom koje bi mogle potkopati ciljeve rusko-turskog plinovoda. Turkstream.
Poziva se opasnost broj jedan za Putina i Erdogana Eastmed, gasovod kojim upravljaju grčka Depa i Edison (iz francuske grupe Edf). Ovo je temeljna mreža za Italiju, koja sporazumom s Atinom i gasovodom Posejdon može postati centralna zemlja Eastmeda tako što će se etablirati kao prvi dobavljač plina, uz Eni, kao i prvog kupca. Izrael, Grčka i Kipar potpisaće sporazum 2. januara u Atini EastMed naftovod. Prema planu, Eastmed bi trebao ići sve do juga Italije, a odavde u Evropu.
EastMed
"Ono što radimo nije reakcija ni na koga - kaže Nikos Dendias, Grčki ministar vanjskih poslova - Nastoji se poboljšati kvalitet života naših građana, poboljšati naše ekonomije i pružiti rješenja. EastMed je veliki poticaj za energetski bilans Europske unije".
"Vjerujem da je stvorena prava infrastruktura koja će neutralizirati svaki potez onih koji žele destabilizirati istočni Mediteran kršeći međunarodno pravo"Rekao je Nikos Christodoulides, Ministar vanjskih poslova Republike Kipar.
Christodoulides se očito odnosi na turskog predsjednika Erdogana, koji je nedavno potpisao sporazum s Libijom, koja priznaje nadležnost nad dijelom sjevernoafričkih voda, bez obzira na tvrdnje Grčke.
Cjevovod EastMed imat će kapacitet između 9 i 12 milijardi kubnih metara godišnje, a napajat će se rezervama uz obale tri države potpisnice. Vjetrovit će 2 tisuće kilometara od Izraela i preko Kipra i Krita stići će do kopnene Grčke.
Rivalstvo Italije i Francuske u Libiji
Interesi njihova dva giganta crnog zlata, talijanskog Enija i francuskog Total, u Libiji su u suprotnosti, piše La Verità. Treba primijetiti tri francuska stava i iznijeti zapažanje. Prvi stav koji se napominje tiče se Wagnera: Elizejska unija nikada nije osudila prisustvo ovih ruskih plaćenika u Libiji, ali i u centralnoj Africi. Druga se odnosi na pritisak Pariza koji je posljednjih mjeseci ofanzive pokušao i uspio spriječiti Europsku uniju da u službenim komunikacijama osudi generala Haftara. Treći i posljednji odnosi se na najnovije francuske poteze: s obzirom na evropske poteškoće, radije je gurao Italiju naprijed s gotovo nemogućim diplomatskim pokušajem. Zapažanje se odnosi na ciljeve prepada silnika iz Kirenaike, kojeg podržava Moskva: avijacija Haftar nikada nije gađala postrojenja Total, za razliku od onoga što se dogodilo onima kojima je upravljao Eni.
Turska žurba interveniše u Libiji
Očigledno je da je došlo do ubrzanja libijsko-turskog bilateralnog sporazuma, dok će se zapadne zemlje mirno sastati u Berlinu 14. i 15. januara, nakon božićnih praznika. Haftar, s druge strane, uz pomoć 5 tisuća Sudanaca, 200-1000 ruskih izvođača (kompanija Wagner), Ujedinjenih Arapskih Emirata, Egipta i malog broja francuskih plaćenika, nastavlja bombardirati Misratu, postavljajući još jedan ultimatum u Tripoliju koji istječe sljedeće srijede.
Kasna Evropa šalje delegaciju EU u Tripoli
Evropa poduzima prve slabe korake, koji su sada zakašnjeli, i odlučuje da krene u misiju u Tripoli 7. januara nakon talijanskog impulsa, uz koordinaciju visokog predstavnika EU Josep Borrell, koja je jučer obavijestila libijskog ministra vanjskih poslova i potez Berlina koji priprema januarsku konferenciju o Libiji u Njemačkoj. Sve kako bi se spriječilo da bengazijske trupe generala Haftara (koje podržavaju Egipat, Rusija i Ujedinjeni Arapski Emirati) potonu u Tripoli i suprotstavljeno raspoređivanje turskih trupa kao podrška krhkoj vladi vlade Al Sarraj. Borrell je svom sagovorniku precizirao da će strani nosioci Italije, Njemačke, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva sudjelovati u misiji. Ekstremni pokušaj stabilizacije, dok grmi oružje i samoproglašena Libijska oslobodilačka vojska Haftara, najavljuje da je preuzela kontrolu nad bazom Nagliya i aerodromom južno od Tripolija, spremna za ulazak s elitnim snagama u stambene četvrti u južno od glavnog grada. Na Facebook stranici Haftarovih snaga čitamo da one napreduju prema centru Tripolija "nakon nasilnih sukoba" s milicijama Al Sarraj koje su se "povukle ostavljajući leševe na putu do aerodroma".
Veliko ruglo protiv Italije
Jednom kada smo pooštrili bilateralne sporazume s Libijom, Italija je bila privilegirani partner, a Eni je na važan način surađivao s libijskim naftnim vlastima uz obostranu korist za obje zemlje. Francuska je 2011. odlučila da se "igračka" mora slomiti, prvo napala Libiju i favorizirala pad Gadafija.
S Gadafijem je Italija postigla savršenu ravnotežu i u pogledu upravljanja migracijskim tokovima. Nakon 2011. godine, Libija je upala u "kaos", osvajačku zemlju za sve koji su imali hegemonističke ciljeve, prvenstveno Francusku sa svojom kompanijom Total. SAD su se prema libijskom dosijeu uvijek odnosile s očitom nezainteresiranošću, toliko da danas Rusija i Turska žele staviti svoje zastave na teritoriju izmučenu hiljadama mikro sukoba, ali nesumnjivo vrlo bogatu energetskim resursima i vrlo atraktivnu za svoj strateški geografski položaj.
Ko kontroliše Libiju, kontrolira Mediteran, energiju i migrantske tokove.
S druge strane, Italija je stala uz organizaciju samita u Palermu (očigledan neuspjeh), tražeći američku stranu koju nikada nije imala, a sada i pomoć Francuske, Njemačke i Engleske s samitom u Berlinu.
Najveća opasnost koja se nazire je tursko prisustvo u Libiji, neugodno prisustvo jer bi Erdogan mogao koristiti polugu migracionih tokova da ugrozi Evropu i s istoka (balkanska granica) i s juga (s Libijom). Ne zaboravimo da Turska, kako bi zadržala migrante gužve na svojim teritorijama, svake godine prima mnogo milijardi eura od Europske unije, nedavno je EU napisala ček na 5 milijardi. Zatim je pitanje cjevovoda Turkstream od sačuvati.
U Italiji se igramo s brojem dolazaka migranata
Italija se u višegodišnjoj izbornoj kampanji i dalje poigrava brojem dolazaka na nacionalnu teritoriju. Najnoviji podaci Ministarstva unutrašnjih poslova potvrđuju da su se ovogodišnji dolasci srušili, prepolovili, svojevrsno "mjesto" za žuto-crvenu vladu. Prije dva dana, u stvari, podatke o dolasku migranata u našu zemlju od 1. januara do 24. decembra 2019. otkrilo je Ministarstvo unutrašnjih poslova: ti brojevi govore da je ove godine iskrcavanje prepolovljeno u odnosu na prethodnu godinu (11.439 u odnosu na 23.210 u 2018. godini) i smanjio se za 90% u odnosu na 2017. (kada ih je bilo 118.914). Admiral Nicola De felice precizirao je za TG4 da je sa Salvinijem prosjek dolazaka bio 22 dnevno, dok je s Lamorgeseom to 54 dana.
Na prvi pogled svi bi pomislili da je do kontrakcije došlo zahvaljujući trenutnoj ministrici unutrašnjih poslova Luciani Lamorgese. Podaci u ruci, zasluga je, umjesto toga, bivšeg ministra Mattea Salvinija koji je 2019. držao Ministarstvo unutarnjih poslova prvih osam mjeseci. Kao što Giornale piše, također treba navesti da, ako ovaj izvršni direktor ne može otvoriti luke i favorizira neselektivni prijem, kako bi to želio, upravo zbog imigracionih uredbi koje je Salvini htio, pritisnuli su dolazak NVO , ponovo uspostavio kontrolu nad našim teritorijalnim vodama i učinio iskrcavanje u Italiji manje atraktivnim, eliminišući davanje dozvole iz humanitarnih razloga. Ako se želimo vratiti, neka zasluga mogla bi se pripisati i bivšem ministru unutrašnjih poslova Minnitiju koji je potpisao sporazum s Libijom da pokuša zaustaviti migracijski tok iz zemlje.
Migranata koji su sletjeli u Italiju 2019. bilo je 11.439, 50,72% manje nego prošle godine, kada ih je bilo 23.210. To su otkrili podaci Ministarstva unutrašnjih poslova ažurirani do 24. decembra. Razlika se još više povećava ako pogledamo 2017. godinu, kada je morem stiglo 118.914 migranata, 90,38% više nego ove godine. U vezi sa nacionalnostima proglašenim u vrijeme iskrcavanja. prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, od 11.439 migranata koji su stigli ove godine, 2.654 dolazi iz Tunisa (23%). Slijede dolasci iz Pakistana (1.180. Ili 10%). Obala Bjelokosti (1.135, 10%), Alžir (1.005, 9%). Irak (972% od ukupnog broja). Bangladeš (9, 581%) i Iran (5, 481%).