(autor Andrea Pinto) Devedeset dana do zauzimanja Kabula, bile su to prognoze američkih obavještajnih službi prošle sedmice. Talibani su, međutim, brži i organizovaniji nego što se mislilo, jučer su osvojili i grad Pul-i Alam, glavni grad provincije Lowgar, pedesetak kilometara južno od Kabula. Nekoliko sati kasnije talibani su objavili da su osvojili i Lashkar Gah, glavni grad provincije Helmand. Zatim i Kandahar, drugi grad u Avganistanu: “Kandahar je potpuno zauzet", tvitovao je glasnogovornik talibana. Tako da sam sada samo 50 km od Kabula, na dah od konačne pobjede, osvajanja zemlje.
Jučer je postala jasna zabrinutost zapadnog svijeta, Amerikanci će poslati oko 8000 vojnika da evakuišu ambasadu, a njihovi sunarodnici koji su još prisutni na avganistanskoj teritoriji, Britanci su poslali oko 600. Španci i Šveđani također napuštaju Kabul. Jučer popodne je bio i hitan sastanak NATO-a o situaciji u zemlji, serije bolje ikad nego nikad.
Milicajci, kojima se pridružio i vojskovođa Ismail Khan, osigurati, riječima, sigurnost diplomata i amnestiju za one koji su sarađivali sa "okupatorskim snagama". Nakon obećanja datih tokom sporazuma iz Dohe, koja su tada zanemarena, lično im ne bih vjerovao na riječ.
Sjedinjene Države i dalje vjeruju da glavni grad nije pod "neposrednom prijetnjom", ali kažu da su spremne, ako bude potrebno, odgoditi završetak povlačenja zakazanog za 31. avgust. I dok se na sjeveru plaše krvavih borbi, ambasade se prazne. Sada je među problemima problem raseljenih ljudi kojih je već preko 250 hiljada, Kanada će dočekati njih 20 hiljada.
Rizik od terorizma. Ministarstvo domovinske sigurnosti SAD-a izdalo je upozorenje o terorizmu navodeći potencijalne prijetnje koje dolaze izvan i unutar Sjedinjenih Država i spominjući rizik od "ciljanog nasilja" povodom dvadesete godišnjice napada 11. septembra 2001. U dokumentu podvlači se da Al Kaida i međunarodne terorističke organizacije nisu odustale od namjere da regrutuju ekstremiste u SAD.
Što se Italije tiče Takođe juče je zauzeta bivša italijanska baza u Heratu. Predsjednik Komisije za vanjske poslove Predstavničkog doma, Piero Fassino je rekao: “U stalnom kontaktu s ministrima Di Maiom i Guerinijem pratimo iz sata u sat dramatičnu situaciju u Afganistanu, koju u ponedjeljak, 16. avgusta, procjenjuje Biro Komisije za vanjske poslove s obzirom na saslušanje ministara, datum koji će biti fiksiran u svjetlu slijeda događaja".
Ministar inostranih poslova Luigi Di Maio čuo se sa premijerom sinoć telefonom Mario Draghi sagledati situaciju u Afganistanu u svjetlu najnovijih događaja nakon napredovanja talibana. Tokom razgovora ponovljena je potreba da se postupi sa najvećom pažnjom kako bi se osigurala i sigurnost osoblja italijanske ambasade u Kabulu.
NAJAVLJEN PORAZ, OPĆA PREZIOSINA ANALIZA
General je opširno pisao o razlozima poraza u Afganistanu još u martu 2019. Pasquale Preziosa, bivši šef našeg ratnog zrakoplovstva do 2016. godine, a danas predsjednik Opservatorije za sigurnost Eurispes. Danas svi daju novinama analize često diktirane emocijama, nostalgijom za misijom koja je obavljena na toj teritoriji, potrebom da se opravdaju 53 žrtve među italijanskim vojnicima i popriličan broj amputiranih i iznad svega da se opravdaju milijarde evra potrošenih za dvadeset godina rata u Avganistanu. Najlucidnija i najobjektivnija od pročitanih analiza bila je ona koju je napravio General Preziosa prije dvije godine, za koju smatramo da je prikladno u potpunosti ponovo objaviti kako bi se javnosti predstavila vizija iz drugačijeg i svakako pragmatičnijeg ugla.
Prema nekim američkim analitičarima, napisao je dragocjen, nacionalna sigurnost Afganistana dodatno se pogoršala otkako je NATO smanjio svoje prisustvo na terenu 2014. godine i nije dozvolio avganistanskim snagama sigurnosti da dostignu nivoe obuke predviđene američkim planovima.
Ovo nije slučaj, ovo je samo manje nego "superfin" način distanciranja odgovornosti od onih koji su na vlasti", komentirao je general Preziosa.
Razloge, one prave, treba tražiti kroz istorijsku analizu svih događaja i strateških odluka koje su uticale na tu napaćenu zemlju.
Nivo nacionalne sigurnosti u Afganistanu nikada nije zavisio od nivoa prisustva NATO-a na tom pozorištu, kako zato što je vojna komponenta NATO-a uvijek bila, vrlo mala, pomoćna komponenti SAD-a, tako i zato što su strateški izbori i tačke neuspjeha ove strategije koje su razvile SAD i ilustrovale saveznicima za dijeljenje održivih dijelova iz političke, ekonomske i pravne perspektive.
Predsjednik Trump je 21. augusta rekao da Afganistan mora preuzeti veću odgovornost za rat i njegovu budućnost.
U istom govoru američki predsjednik je to podvukao Indija će biti zemlja partner SAD u Južnoj Aziji.
Zvanični govori moraju biti očišćeni od uobičajene retorike kako bi se ispitali istaknuti geopolitički aspekti interesa.
Prvi aspekt koji proizlazi iz ispitivanja predsjednikovog govora je naznaka ko bi trebao biti odgovoran za sukob u Afganistanu, a ne za rješavanje sukoba, što sugerira vjerojatan odmak od vojne podrške koalicije aktuelnoj vladi te zemlje .
Tim prostorijama nastavljeni su razgovori u Dohi s talibanima, gdje je specijalni pomoćnik za Južnu Aziju, američki ambasador Zalmay Khalilzad, pregovarao o uvjetima za prelazak zemlje u talibanske ruke.
Ukratko, ovi pregovori se mogu sažeti u sljedeće tačke: pridržavati se Ustava koji je na snazi u zemlji, ne davati baze za obuku terorista i boriti se protiv prisutnih formacija ISIS-a.
Podsećamo da su u 2011-u pored američkih izvođača bili i američki vojnici 100.000, britanski vojnici 10.000 i 30.000, a takve snage nisu bile dovoljne za poraz talibana i Al Kaide.
Sa zapadnim trupama na terenu svedenim na minimum, mogućnost da će afganistanske snage koje smo obučavali poraziti talibane je čista fantazija, zaista, moramo se zapitati s kakvim se duhom afganistanski vojnici danas mogu boriti protiv talibana ako, kratkoročno gledano, Amerikanci i njihovi saveznici ostave Afganistan u njihovim rukama, "Afganistan pod Talibanima je bio brutalna teokratija", izjavio je gen. Tommy Franks (komandant Centcom-a do 2003.) u svojim spisima i ništa se od tada nije promijenilo.
Još jednom, strateški plan za Avganistan je u rukama SAD, a ne u odlukama NATO-a, kao što je prirodno.
Pogledajmo sada neke važne datume od ovih 18 godina koje je koalicija provela u Afganistanu, kako bismo provjerili postojanje strateških nedostataka u vođenju operacija...
Kada su američke trupe intervenisale u 2001-u u Avganistanu, talibani su vladali zemljom, koji su pružili gostoprimstvo Osami bin Ladenovom Al Kaidi terorizmu, a Avganistan je bio prvi svjetski proizvođač Marihuane.
U to vrijeme postavljeni ciljevi bili su: eliminacija i talibana i organizacije Al Kaide, iskorijeniti usjeve opijuma, osloboditi žene, obnoviti zemlju u demokratskom smislu, tako da više ne može predstavljati opasnost za čovječanstvo; SAD su proglasile „Globalni rat protiv terorizma“.
Nivoi ambicija za Afganistan nakon emocija 11. septembra bili su veoma visoki, kao i budžetska izdvajanja za finansiranje kako zemlje tako i vojnih operacija.
Učešće pojedinih zemalja u podršci američkim operacijama dostiglo je i značajan broj zemalja 53-a i NATO-a po prvi put u svojoj istoriji (što je i naša istorija) nakon terorističkog akta od 11. septembra, na koji se poziva 2. oktobra 2001. na član V Atlantskog pakta, koji kaže da oružani napad na jednog ili više članova Alijanse mora se smatrati napadom na sve zemlje same Alijanse.
U 2003-u SAD je znatno smanjio broj vojnika u Avganistanu kako bi napao Irak, ne čekajući završetak započetog posla u Afganistanu: Bush je već u 2002 govorio o osa zla e Rogue States, kao što su Irak, Iran i Sjeverna Koreja.
Otvaranje dva ratna fronta, nažalost sa istom količinom američkih snaga prisutnih na tom operativnom području, dovelo je do potrebe da se nahrani Irak ne novim vojnim snagama (jedinice 170.000), već na račun borbenih jedinica u Avganistanu. .
Odsustvo dovoljnih vojnih snaga na avganistanskom tlu, od 2003. godine, omogućilo je talibanima da uskrsnu i započnu postepeno ponovno osvajanje izgubljene teritorije.
Nekoliko američkih pojačanja koje je tada poslao 2009, nakon 6 godina odsustvamalo što su mogli učiniti da osvoje ono što su Talibani povratili,
Nova pojačanja 2011-a, koja su rezultirala iz nove promjene SAD-a iz Iraka u Afganistan, sa povlačenjem vojnika iz Iraka i repozicioniranjem u Afganistanu, bila su neučinkovita da eliminišu sve terorističke i kriminalne metastaze razvijene od 2003-a prva promjena operativnog fokusa (strateški strabizam) SAD iz Afganistana u Irak.
Situaciju terorizma dodatno je zakomplikovalo povlačenje američkih trupa iz IRAK-a, koje su vidjele stvaranje nove terorističke organizacije: ISIS koji je također pogodio Afganistan, pogoršavajući ionako kritični nivo sigurnosti zemlje.
Dakle, problemi nesigurnosti Afganistana samo su posljedica odluka koje su još 2003. godine donijele SAD, koje su odlučile o značajnom smanjenju vojnih snaga na terenu, koje nije bilo u stanju da konsoliduje i stabilizuje rezultate postignute pobjedom s Invazija je počela 7. oktobra 2001.
Druga tačka predsednikovog govora bila je o partnerstvu Amerike sa Indijom u Aziji.
Nema mnogo strateških uvida o ovoj temi: izbor Indije od strane SAD-a, automatski čini Pakistanu strateškom i operativnom podrškom operacijama u Avganistanu, gura Pakistan na kineski, ruski i izvesno također iranski.
Zajedničko čitanje dviju tačaka koje je dotakao američki predsjednik stoga naglašava duboke geopolitičke promjene, drugim riječima: Afganistan i terorizam, smanjeni u svojim revolucionarnim težnjama, imat će niži prioritet u novom geopolitičkom ciklusu u odnosu na novi element koji bila na horizontu, ali je sada konsolidovana, Kina.
SAD, a time i Kina, već su identifikovale nove savezničke zemlje za sledeće geostrateške poređenja.
Ova poređenja, u početnim fazama, neće biti uporediva sa "hladnim ratom" jer su se uslovi koji su razvili ovaj rat promenili, predlaže Michael McFaul da ga nazove Hot Peace.
Videćemo u bliskoj budućnosti kako će se konsolidovati ova konfrontacija između daljeg kineskog ekonomskog i komercijalnog ekspanzionizma i odgovora SAD, koji je povezan i sa „trgovinskim ratom sa svetom“ i sa politikom obuzdavanja kineskog ekspanzionizma.
Ova nova konfrontacija nastaje u digitalnom dobu i biće okarakterisana novom sajber domenom sa "trgovinom informacijama".
Prema nekim naučnicima, dominacija sajber prostora će biti ključni faktor za osvajanje moći u budućnosti.
Današnji Afganistan je, dakle, uronjen u drugačiji geopolitički okvir u odnosu na onaj od prije 18 godina iz tri razloga: kraj terorističkog ciklusa vezanog za religije, kineski interes za stabilizaciju Afganistana radi nacionalne pogodnosti i ostvarena "dominacija" SAD-a. u energetskom polju zahvaljujući velikim rezervama "ulja iz škriljaca" identifikovanim na njenoj teritoriji.
David Rapoport, u svojim studijama o terorističkim talasima koji su karakterisali našu istoriju (četiri), predvidio je termin ili bolje rečeno ublažavanje ovog ciklusa, započeto u 1979-u, u nedalekom 2025-u, sa rođenjem novog ciklusa različitih tipologija, a ne u Avganistanu.
Kina, koja se etablirala kao velika sila, danas više nego jučer ima interes za stabilizaciju Afganistana iz ekonomskih, strateških i unutrašnjih sigurnosnih razloga (Limes); u Xinjiangu "već je u toku teška antiteroristička kampanja za obuzdavanje ekstremističkih rubova ujgurske etničke grupe, muslimanske manjine i manjine koja govori turski".
Štaviše, zaštita infrastrukturnih projekata duž trase novi put svile, zahtijeva stabilniji Afganistan.
Konačno, Afganistan, iako nema nafte, važan je za transport nafte iz Kaspijskog mora u topla pakistanska mora kroz neophodan planinski prijevoj Hajber, dio starog Puta svile, prijelaz između srednje Azije i južne: Interes SAD za prolaz energetskih resursa kroz Afganistan je oslabio zbog postizanja statusa "dominacije" u energetskom sektoru zahvaljujući "nafti i gasu iz škriljaca" otkrivenim na njenoj teritoriji.
SAD su stoga ocijenile da nije zgodno ostati u afganistanskom području, koje danas predstavlja manji rizik od terorizma u odnosu na 2001. godinu, u okviru prioritizacije resursa (Trougao resursa).
Sa geostrateške tačke gledišta, "Peking želi da prigrli Kabul kako bi nagrizao indijsku sferu uticaja" (Limes).
Afganistan će se povlačenjem SAD sa teatra pripremiti za ulazak u moguću kinesku orbitu uz podršku Pakistana, ogorčenog neprijatelja Indije koji pak nije dobar prijatelj Kine.
Uz svo dužno poštovanje prema američkim analitičarima, NATO je djelovao kao cijenjeni saveznik zajedno sa SAD, snoseći troškove i plaćajući za svoj doprinos ljudskim životima, kao i Italija, bez ikakvog uticaja na geostrateške odluke koje su samostalno upravljale SAD i bez velikih priznanja. Ponekad u prikazu troškova učešća u Alijansi, dodajemo još jednu liniju, da razmotrimo šta su saveznici i Italija učinili i platili u 18 godinama kao nacionalni doprinos našoj kolektivnoj sigurnosti i izbegavamo stavljanje drugih na sopstvene odgovornosti. .