(od Andrew Pinto) Turska je prije nekoliko dana potpisala novi sporazum sa Libijom za eksploataciju u koncesiju plinskih i naftnih polja koja su istisnula Italiju i dr. igrač međunarodnih iz libijskih resursa.
Nakon sporazuma iz 2019. koji su potpisali Erdogan i tadašnji predsjednik libijskog predsjedničkog vijeća u Serraju, Turska i Libija potpisale su novi još ekskluzivniji sporazum, koji Turskoj daje zajedničku eksploataciju novih identificiranih polja, izgradnju novih rafinerijskih postrojenja i prije svega transport u Tursku i druge zemlje, putem metana i naftovoda, gas i nafta koji se već eksploatišu u Libiji i na novim poljima u istim vodama za koje Grčka, Egipat i Kipar tvrde da su deo svojih EEZ (isključivih ekonomskih zona).
Michelle Mercuri je intervjuirao isussidiario.net. "pa" ha detto Michelle Mercuri, profesor savremene istorije mediteranskih zemalja na Univerzitetu Macerata i stručnjak za Libiju, "Turska završava hegemonistički plan o Libiji započet 2019. uz vojnu podršku Tripolija u ratu protiv Kirenaike. Riječ je o sporazumu od izuzetnog značaja i negativnog utjecaja na Italiju, koja je kriva što je prvo okrenula leđa Al Serraju, a potom i cijeloj Libiji, ostavljajući Erdoganu slobodne ruke.".
"Memorandum o razumijevanju potpisan između Libije i Turske", dodaje Mercuri,"sastoji se od dvije tačke. Prva predviđa mogućnost da turska strana izvrši istraživanja u svakom kutku Libije, dok druga tačka reafirmiše ono što je uspostavljeno već 2019. godine, stvaranjem ekskluzivnog pomorskog koridora između Libije i Turske koji bi uticao i na obale. Kirenaike. Problem je što Kirenaika nije pod kontrolom vlade nacionalnog jedinstva sa sjedištem u Tripoliju. Sa ove tačke gledišta, Haftarova šutnja je čudna: izaziva sumnju da bi se ovaj sporazum mogao proširiti na Kirenaiku, uprkos protivljenju parlamenta Tobruka. To je dvosmislen sporazum, koji je u suprotnosti sa međunarodnim pravom”.
"Sadašnju Vladu nacionalnog jedinstva su Ujedinjene nacije imenovale na privremenoj osnovi uoči izbora, tako da ima prelaznu ulogu, nije mogao potpisati ovaj tip ugovora koji važi najmanje tri godine. Problem je što niko ne zna kada će biti izbori, a samim tim i šta su stvarne granice ove vlasti. Prema UN-u, ova vlada bi trebala obavljati rutinske administrativne zadatke do izbora. Međutim, ako se ti izbori uskoro ne održe, stvara se kratki spoj koji treba da se reši na nivou Ujedinjenih nacija, ali očito su pritisci iz Turske bili prejaki ", stigmatizira Mercuti.
Ovo posljednje je izuzetno važan sporazum, jer daje Turskoj onu pomorsku projekciju koju je oduvijek tražila. Ali to joj također nudi neku vrstu “ius primae noctis” po pitanju ugljikovodika, jer ono uključuje ne samo bušenje i istraživanje, već i transport libijske nafte. Paradoksalno, mogli bismo na kraju da kupimo libijsku naftu od Turske i to je ozbiljna nepažnja ne samo Italije, već i cijele međunarodne zajednice. I ne samo to: Turska je pripremila investicije za 28 milijardi eura u obnovu Libije, ona ima dominantnu ulogu na teritoriji, na moru i u infrastrukturi.
Turska se dočepala Libije od 2019. godine, zamijenivši Italiju. Mi smo im dali slobodu, potpuno nezainteresovani za našu bivšu koloniju. Da se sada želimo vratiti u igru, morali bismo pokucati na Erdoganova vrata. Napravili smo tragičnu grešku, jer u vanjskoj politici gledamo sve scenarije na terenu, a počeli smo gledati samo Ukrajinu. Mi ćemo to platiti energetskim, migracijskim i međunarodnim značajem. Ovaj sporazum onda ima geopolitičku vrijednost. Turska na Mediteranu je uvijek bila izolovana, dok su Grčka, Kipar i Izrael sklopili sporazume o saradnji u eksploataciji energetskih resursa. Ovim novim sporazumom Ankara pronalazi put za jaču poziciju na Mediteranu i veću geopolitičku vrijednost na tom području.
Sporazumi iz 2019. i slabe reakcije evropskih zemalja
Premijer libijske vlade nacionalnog sporazuma, Fayez al Sarraj je 2019. godine zatražio od Italije, SAD, Ujedinjenog Kraljevstva, Alžira i Turske da "aktiviraju sporazume o sigurnosnoj saradnji". po “odbiti napad na Tripoli, koji je izvršila bilo koja naoružana grupa". Sarraj je također tražio od pet zemalja "Sarađujte sa Vladom nacionalnog dogovora u borbi protiv terorističkih organizacija", ilegalna imigracija i trgovci ljudima.
Italijanska pozicija. “Rješenje za libijsku krizu može biti samo političko, a ne vojno. Iz tog razloga, nastavljamo da odbijamo bilo kakvu vrstu miješanja, promovišući umjesto toga proces stabilizacije koji je inkluzivan, unutarlibijski i koji prolazi diplomatskim kanalima i dijalogom.". Tako izvori Ministarstva vanjskih poslova nakon pisma koje je libijski predsjednik al Sarraj uputio Italiji i drugim zemljama u vezi sa zahtjevom za vojnom pomoći.
Suočene sa slabom evropskom reakcijom, Turska i Libija su u novembru 2019. potpisale sporazum o vojnoj saradnji koji je, kako je podsjetio Erdogan, predviđao i mogućnost turska vojna intervencija, u slučaju poziva. Sporazumom je predviđeno novo razgraničenje dotičnih Zee, ekskluzivne ekonomske zone u istočnom Mediteranu. Sporazum je potom ratifikovao i turski parlament, dok je Erdogan upozorio da je operacija koju je izvela njegova vlada zajedno s onom Tripolija bilo je i savršeno zakonito sa stanovišta međunarodnog prava.
Turski parlament je u januaru 2020. također odobrio slanje trupa na libijsku zemlju kao podršku GNA (Vladi nacionalnog jedinstva) u Tripoliju dok su Haftarove snage osvojile Sirt. Turski predsjednik je izjavio da je cilj njegove vojne intervencije "nije se boriti"Ali reci"podržite legitimnu vladu i izbjegnite humanitarne tragedije”.
"Sporazum sa Turskom - najavio je portparol libijske izvršne vlasti - zvanično je stupio na snagu "objavom sporazuma u libijskom službenom glasniku". (početak 2020. ed.).
"Mi smo spremni - izjavio je turski predsjednik bez sumnje - sprovesti zajednička istraživanja s Libijom u potrazi za ugljovodonicima na moru u područjima koja su razgraničena memorandumom o razumijevanju".
Ovim potezom Turska je, zapravo, istisnula Italiju, Francusku i druge evropske zemlje iz Libije, ne samo politički, već i komercijalno i naftno.
Gledajući kartu istočnog Mediterana, konformacija novih granica dotične Zee izgleda na prvi pogled kao jedna provokacija. Sporazum između Ankare i Tripolija bi zapravo mogao stvoriti tursko-libijski koridor koji bi mogao izbaciti Grčka s jedne strane i Kipar, Egipat ed Izrael sa druge, već aktivna sa podmorskim gasovodom EastMed.
Naravno, potreba Ankare da zaštiti svoj nacionalni interes, posebno energetski interes, mora biti kontekstualizirana u okviru mnogo šireg vanjskopolitičkog projekta usmjerenog na ojačati svoj utjecaj i na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi u neoosmanskoj perspektivi.
TheEvropska unija je ponovio ono što je rekao tri godine ranije: "EU podsjeća da je njen stav o ovom memorandumu jasno iznio Evropsko vijeće u decembru 2019. i da ostaje nepromijenjen. Memorandum o razumijevanju između Libije i Turske iz 2019. krši suverena prava trećih država, ne poštuje pravo mora i ne može proizvesti nikakve pravne posljedice za treće države".
"EU nije međunarodno pravosudno tijelo koje može komentirati ili suditi o sporazumima između suverenih trećih zemalja. Svaki prigovor na sporazum koji su potpisale dvije suverene države predstavlja kršenje međunarodnog prava i temeljnih principa UN-a“, komentirao je portparol turskog ministarstva vanjskih poslova Tanju Bilgic u odnosu na briselske deklaracije o novom memorandumu.
Il US State Department je izjavio da Privremena vlada nacionalnog jedinstva Libije ima obavezu, koju je postavio Libijski forum za politički dijalog (instanca koja je odobrila sadašnje libijske institucije u februaru 2021.), da ne potpisuju nove sporazume može poremetiti spoljne odnose zemlje ili bi se pretvorilo u dugoročne obaveze. "Pozivamo sve strane da se suzdrže od akcija koje rizikuju povećanje napetosti u istočnom Mediteranu", rekao je portparol State Departmenta.
Odgovor iz Atine. "Tursko-libijski "memorandum" iz 2019. je nelegalan, ništav. Dakle, niko nema pravo da se poziva na to", tako je u tvitu ministar vanjskih poslova Nikos Dendias.
U Libiji su se potpisivanju novog Memoranduma odmah usprotivili protivnici Tripolija. Aguila Saleh, predsjednica Predstavničkog doma (tzv. "parlament Tobruka"), i Fathi Bashagha, šef alternativne vlade koju podržava parlament Kirenaike, "žigosali su" sporazum od 3. oktobra 2019. kao ništav, jer to je uradio Visoki državni savet (još jedno prelazno telo). U pismu Ujedinjenim nacijama, Saleh je naveo da sporazum nije obavezujući za libijsku državu jer je mandat vlade ad interim sa sjedištem u Tripoliju, na čijem je čelu Abdulhamid Dabaiba, je istekao. Upozorio je da će sporazum destabilizirati istočni Mediteran. Bashagha je to osudio kao prijetnju miru i stabilnosti u Libiji.
Protivnici Dabaibe kažu da mu je mandat istekao u decembru 2021 kada Libija nije održala izbore, kako je navedeno u putna karta za mir uz posredovanje Ujedinjenih nacija. Nadalje, tvrde, putna karta ne ovlašćuje vladu ad interim Dabaibe za sklapanje međunarodnih ugovora. Čak se i ministar nafte u vladi Dabaibe Moahamed Aoun požalio da je smijenjen uoči potpisivanja novog memoranduma, jer sumnja u njegov sadržaj. Aounovi opunomoćenici prebačeni su na ministra ekonomije Muhammada Al-Huwayja, koji je potpisao Memorandum na libijskoj strani zajedno sa ministricom vanjskih poslova gđom Najla el Mangoush.
ENI, posljednji talijanski bedem
U avgustu 2022., glavni izvršni direktor Enija Claudio Descalzi, sastao se u Rimu sa Predsjednik Libijske nacionalne naftne korporacije (NOC) Farhat Omar Bengdara, kako bi razgovarali o aktivnostima Enija u Libiji i strateškim projektima. Claudio Descalzi potvrdio je predsjedniku NOC-a Eni posvećenost operativnim aktivnostima u zemlji i želju da pokrene novu fazu investicija u cilju povećanja proizvodnja gasa, iskorištavanjem potencijala istraživanja i postojećih objekata koji garantuju pristup domaćem i evropskom izvoznom tržištu. Glavni izvršni direktor Enija je takođe pozdravio plan NOC-a da poveća dnevnu proizvodnju u zemlji do 2 miliona barela nafte dnevno potvrđujući Eni-jevu podršku u postizanju ovog cilja. Razgovarali smo io realizaciji projekata vezanih za obnovljivi izvori energije u Libiji.
Kroz cevovod Zeleni tok libijski plin koji proizvodi Polja Wafa i Bahr Essalam kojom upravlja Mellitah Oil & Gas, operativna kompanija u zajedničkom vlasništvu Enija i NOC-a, stiže u Italiju. Naftovod, koji se sastoji od linije od 520 kilometara, prelazi Sredozemno more povezujući postrojenje za prečišćavanje Mellitah na libijskoj obali sa Gela na Siciliji. Kapacitet cjevovoda iznosi oko 8 milijardi kubnih metara godišnje.
ENI-jeva promocija lokalnog razvoja
Inicijative koje ENI pokreće u zemljama prisutnosti utiču na a integrisani pristup uključivanje lokalnih zajednica i partnera da podijele s njima vještine e ekonomskih resursa. U skladu sa Ciljevi održivog razvoja UN-a promovišemo inicijative koje doprinose poboljšanju pristupa energiji, ekonomskoj diversifikaciji, obrazovanju i stručnoj obuci, zaštiti teritorije, pristupu vodi, sanitaciji i poboljšanju zdravstvenih usluga za zajednice. U Libiji smo posebno angažovani na inicijativama koje imaju za cilj garantovanje nastavka snabdevanja električnom energijom kroz podršku menadžmentu četiri postrojenja, obuku osoblja, proučavanje rešenja sa obnovljiva energija i obuku o sigurnosti sistema snabdijevanja. Takođe radimo na poboljšanju sektoru sanitarni, uz direktne intervencije podrške zdravstvenim ustanovama i obuku medicinskog osoblja. U 2021. godini završili smo niz inicijativa u saradnji sa General Electricity Company of Libya (GECOL) i National Oil Company (NOC), za jačanje sektori proizvodnje i prenosa električne energije, uključujući nabavku rezervnih dijelova za održavanje glavnih elektrana u zemlji, koje garantuju oko 3 GW za potrebe oko 2 miliona domaćinstava i snabdijevanje skoro svim gasom potrebnim za napajanje elektrana.
ENI-jev program istraživanja i razvoja
ENI svoje aktivnosti obavlja na ukupno razvijenoj i neizgrađenoj površini od 26.636 kvadratnih kilometara, od čega 13.294 kvadratnih kilometara pripada Eni-jevom udjelu. Aktivnosti istraživanja i razvoja grupisane su u 6 ugovornih područja na kopnu i moru. Eni-jeve aktivnosti u Libiji regulirane su ugovorima o istraživanju i podjeli proizvodnje (EPSA). U 2021. godini, Enijev udio u proizvodnji iznosio je 168 boe dnevno.
Italijanska odbrana u Libiji
Načelnik štaba libijske vojske, general-pukovnik Mohamed Al-Haddad, met prošlog juna, šef italijanskog COVI, general Francesco Paolo Figliuolo, italijanski ambasador u Libiji, Joseph Buccino, i prateća delegacija, u sjedištu Glavnog štaba odbrane Libije. Ovo se saznaje u bilješci Tripolija u kojoj se dodaje da su sastanku prisustvovali predsjednik Libijsko-italijanskog komiteta za vojnu saradnju, načelnik Uprave za vojne operacije i direktor Odjeljenja za vojno inženjerstvo.
La "Hipokratova" radna grupa u Libiji je nedavno potvrđeno sa oko 200 vojnika koji održavaju vlastitu zdravstvenu strukturu na terenu, da pružaju pomoć talijanskom vojnom osoblju koje će nastaviti djelovati u Libiji, pored mobilnog tima za obuku (Mtt) trenera i trenera također u oblasti zdravlja. Proteklih sedmica, nakon sporazuma između italijanskih i libijskih vlasti, italijanska odbrana je naredila povratak dijela medicinskog osoblja, vozila i materijala koji se nalaze u Misrati, s posljedičnom rekonfiguracijom italijanskog vojnog zdravstvenog prisustva iz Role2 u Uloga 1, operaciju koordinira i vodi Zajednički glavni operativni direktor (Covi).