(autor Francesca Proietti Cosimi) Uloge maltretiranja su dobro definirane: s jedne strane tu je nasilnik, onaj koji izvodi fizički i/ili psihički nasilno ponašanje i, s druge strane, žrtva, ona koja umjesto toga pati takve stavove. Psihološku patnju i društvenu isključenost često doživljavaju djeca koja se, a da to ne izaberu, zateknu u ulozi žrtve, trpeći opetovano poniženje od onih koji umjesto toga igraju ulogu nasilnika.
Kontekst u kojem se ova pojava javlja uglavnom je školsko okruženje, u kojem rijetko ima zrele djece sposobne za adekvatan odnos prema drugima iu kojoj lako nastaju sukobi, rivalstva i prijetnje. U školi, sredini koju obavezno pohađaju svi, lako je pronaći i najslabijeg karaktera, koji je, ako nije u stanju da se odbrani, na meti i "maltretiranju".
Prečesto je, međutim, u posljednje vrijeme ta riječ dovedena do krajnosti, sada se sve što kažete ističe kao oblik maltretiranja, možda zato što prepuštamo neiskusnim ljudima da objasne šta to zapravo znači.
Borbu protiv maltretiranja ili nasilja ne mogu da vode oni koji su to pročitali u scenariju ili slušali slučaj, na prvoj liniji moraju biti oni koji su to iskusili iz prve ruke, oni su ti koji moraju izaći na ulice i boriti se za one koji nemaju glas.
Naš predsjednik Mattarella nagradio je Anu djevojčicom koja pleše protiv maltretiranja, pa uzmimo primjer iz ove nagrade i damo glas onima koji još uvijek nose znakove u sebi.