Municija nazvana Cbu, ovo je konvencionalni akronim, zapravo su veliki kontejneri (neki su teški i do 600 kilograma), koji se, kada se lansiraju s maksimalne visine od 20 stopa, otvaraju u zraku. Njihov teret se sastoji od sićušnih naprava, veličine teniskih loptica, koje stižu do tla pričvršćene za padobran. Oni su smrtonosni objekti koji se spuštaju prema ciljevima nošenim vjetrom, a u 5% slučajeva ostaju neeksplodirani, baš kao i protivpješadijske mine. Da bi se izbjegla kolateralna šteta, koju su prijavile nevladine organizacije na poprištima rata, američka vojska se opremila Cbu 105, koji su opremljeni sa Wmcd (Wind Corrected Munition Disperser) softverom koji ih može usmjeriti prema pokretnim ciljevima ograničavajući postotak greške na radijus od 10 metara.
Osim softvera, kasetne bombe sigurno nisu udarna vijest. Korišćeni su u svim nedavnim sukobima, od Avganistana do Kosova, ali i u Angoli, Iraku, Mozambiku, Čečeniji. Prema procjenama Međunarodnog crvenog križa, u prvom zaljevskom ratu 1991. godine ranili su ili ubili preko 4.000 Iračana, pri čemu je stradalo najmanje 80 američkih vojnika.
Kasetne bombe imaju promjenjivu eksplozivnu snagu ovisno o broju uređaja koje mogu nositi. One koje se koriste u Iraku, na primjer, su tri tipa: pored gore spomenutog Cbu 105 (težina: pola tone; kapacitet: do 40 mini-bombi), isporučuju se i Cbu 58 (težina: do 360 kilograma; kapaciteta do 650 bombi) i Cbu 87b (težina: do 450 kilograma; kapacitet: do 200 bombi). Oslobođena "jaja" mogu se proširiti na površini do 80 hiljada kvadratnih metara širine.