Angelo Ferrari o AGI govori o kineskoj dominaciji u Africi. Posljednjih dana zapadnoafričke zemlje - uglavnom bivše francuske kolonije usidrile su se na zloglasnu valutu ( ex cfa) povezane s eurom i zagarantovane od strane francuske riznice - mogu biti opremljene vlastitom valutom, napuštajući tako frank Cfa.
Sve ovo se pojavilo tokom sastanka ministara finansija i guvernera centralnih banaka zemalja Ekonomske zajednice zapadnoafričkih država (Cedeao) održanog u Abidžanu, kako je saopšteno na internet stranici Info-saradnje.
Nova valuta, koju bi trebalo da usvoje 13 Zemlje i oko 350 miliona ljudi, biće pozvana Eco, trebalo bi da stupi na snagu u 2020-u, proglašavajući kraj francuske dominacije na tom području.
Još nije jasno da li će se Nigerija, vodeća ekonomija kontinenta, pridružiti projektu. Svakako da je napuštanje franaka CFA bilo insistirano na Gani, zemlji koja govori engleski i koja ima svoju valutu (ganski cedi).
Ali ono što je najupečatljivije je da bi nova valuta, Eco, mogla biti vezana za Kineski juan, da bi se izbegle opasne oscilacije za tržišta. Šta se desilo sa CFA frankom vezanim za euro. Cedeao-ov projekat jedinstvene valute snažno je podržan od strane Gane, glavnog trgovinskog partnera Kine u toj oblasti, i sa prilično nestabilnom valutom.
Ukratko, Zapadna Afrika, ako ne i svi, bi htjela da donese, sa ovom odlukom, zaštitu od francuskog na kineski. To takođe pokazuje da je nezamislivo da ove zemlje garantuju monetarnu stabilnost bez uporišta jake valute. Tokom godina, CFA franak je garantovao upravo to: stabilnost i nisku inflaciju, za razliku od onoga što se dogodilo u zemljama u području koje nisu usvojile tu valutu, Gana je opet primjer. Sa pojavom Eko, kineski projekat se odvija: diplomacija duga, koju je upravo želeo Peking. Kina ne pozajmljuje novac "slobodnim", namerava da bude vraćena, kao što je normalno moguće, ali garantuje otplatu pozajmljenog novca navodeći često zaustavne klauzule. Značajan primjer iz ove tačke gledišta je Džibuti, gdje se zasniva prva stalna inozemna baza Kine.
Peking je uložio 15 milijardi dolara za razvoj glavne luke i srodne infrastrukture. 82% inozemnog duga drži Peking, a u slučaju neispunjavanja obaveza, Džibuti bi Kinezima mogao ustupiti kontrolu nad strateškim protokolom Doraleh, na ulazu u Crveno more i Suecki kanal. Džibuti je samo jedan primjer, ali postoje i druge zemlje - Republika Kongo i Zambija - gdje su kineski zajmovi glavni faktor rizika za dug. Diplomatija zamke duga je ono što brine prije svega. Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka uznemireni su da kineski zajmovi povećavaju afrički dug, udvostručen za pet godina i koji je Peking držao za 14%, u neuravnoteženoj vezi. A u 40% podsaharskih zemalja s niskim prihodima dug raste. Štoviše, inozemni dug je otvoreni rat između Kine i Sjedinjenih Država. Američki državni sekretar za poslove s Afrikom Tibor Peter Nagy upozorio je nedavno afričke države: oni koji neće moći otplatiti dugove, posebno s Kinom, ne vjeruju da će im Zapad priskočiti u pomoć. . Ali očito ova upozorenja nemaju malu težinu. Da bi se 2020. godine vratio nečemu što bi mogla biti valuta Cedeao-a, Eco, treba naglasiti da je Gana glavni kineski trgovinski partner u tom području: bilateralna je trgovina 100. godine pala sa manje od 6,7 miliona dolara. na 2017 milijardi u 40. Polovina novčane mase zapadnoafričke ekonomske zajednice cirkulira u Obali Bjelokosti, a 2010% robe izvozi se kroz luku Abidjan. 2015. godine dug prema Kini bio je nula, a između 2,5. i XNUMX. postao je XNUMX milijarde dolara.