Tema uvjerljivih aktuelnosti i, shodno tome, utjecaja na podjele.
(autor Biagio Costanzo – direktor kompanije i član Aidr-a)
Trudim se da idem protiv principa…
Sada smo pali u limbu Smart Workinga, odnosno rada na daljinu, odnosno rada od kuće (što i jeste), ukratko ovih metoda rada, koje su do decembra 2019. bile teme pilot projekata i koje su se ticale samo 13% poslovanja, ali su izbijanjem vanredne zdravstvene situacije zahvatili većinu populacije zaposlenih i nezaposlenih, kako javnih tako i privatnih, a danas samo 4% to nikada nije iskusilo.
Postoje mnogi pozitivni aspekti kao što je ekološki aspekt, prema istraživanju koje su proveli Confindustria i Federmanager, agilan rad je uzrokovao manje putovanja, značajno doprinoseći smanjenju emisije ugljičnog dioksida i omogućavajući svima ekonomsku uštedu koja se ne može podcijeniti. Nadalje, povećani inovativni kapaciteti kompanija, zahvaljujući obuci, mogli su istovremeno podržati 56% svojih radnika u pametnom radu.
Zbog toga više od polovine kompanija, tačnije 54 odsto, kaže da će sigurno koristiti pametan rad ne samo tokom ove duge faze vanredne zdravstvene situacije, već i nakon toga, na stalnoj osnovi.
Zatim, tu je i brojna publika onih koji kažu da je od kuće lakše upravljati organizacijom posla i vremenom u kojem se posreduje radna aktivnost i podrška porodice.
Nasuprot tome postoji sve ostalo.
Vjerovanje da se lični nastup može arhivirati potezom olovke je utopijsko. Prije svega, nema temeljnog promišljanja o tome da da, postoje ogromne uštede na stanarini i pratećim troškovima, ali je to u suprotnosti sa savremenom ekonomskom krizom povezanih sektora, od sektora nekretnina/građevinarstva, tačnije, do čišćenja/ usluge održavanja/inženjering postrojenja za eksterne ugostiteljske objekte, barove, restorane, bistroe itd. itd, što interno, kantine kompanije.
Zatim postoji društveni efekat kako se to zove. Kako možemo potcijeniti, sa antropološke tačke gledišta i naših identiteta, efekte ljudskog/fizičkog odnosa koji mora postojati između ljudskih bića, a samim tim i između kolega?
Nedostatak društvenih odnosa i nemogućnost fizičke interakcije sa svojom radnom grupom, interakcije koje se ne mogu definitivno zamijeniti video prisustvom, ponekad samo glasom kako bi se održao osjećaj privatnosti okruženja iz kojeg se povezujemo. A fokusirajući se na "veze" ne zaboravimo neke tehničko-logističke probleme, kao što su problemi sa vezom, ograničeni raspoloživi prostori i odsustvo infrastrukture i alata pogodnih za rad od kuće.
Rizik prekomjernog korištenja video konferencija, otuđenja posla i rada bez vremenskih ograničenja je evidentan.
I da se ne zadržavamo na DAD-u i nedavnim izvještajima odjeljenja dječje neuropsihijatrije dvije velike prestoničke bolnice koji ukazuju na eksponencijalni porast anksioznosti, straha i depresije nakon godinu dana nastave na daljinu.
Sada smo u balonu, još uvijek smo nekako suspendirani, ali prije ili kasnije pitanje sigurnosti posla, ne više samo u kancelarijama, već i iz "novih" kancelarija koje su nečiji domovi, pojaviće se eksponencijalno i desiće se kada neminovno dođe do rizika dogodit će se i stoga ne smijemo biti uhvaćeni nespremni i za ovo, već proučiti i spriječiti. Govori se i o novoj mobilnosti, dobrodošlo je i planiranje toliko hvaljene „ekološke revolucije“ koja riskira da ostane običan prazan slogan, ako namjeravamo revolucionirati konsolidirane navike i potrebe skuterima i biciklima u neprikladnim urbanističkim strukturama ili ako se zaista ne potrudimo da uložimo velika sredstva u javni prevoz kako bismo zamijenili privatna sredstva mobilnosti.
“Zumiranje” na šta i tamo... i sigurnost?
Kako smo rekli, od izbijanja prvog talasa ove zdravstvene krize, videokonferencijski sistemi su u ovom periodu pandemije doživeli pravi procvat i to je razlog zašto su istaknuti najznačajniji bezbednosni problemi koji se odnose na ove aplikacije. Kao i ja, vjerujem da je većina profesionalaca, zaposlenih u privatnim i javnim preduzećima, koristila videokonferencijske sisteme nekoliko puta dnevno u posljednjih godinu dana.
Intenzivna upotreba videokonferencijskih sistema, kao što su webinari, live streaming sa platformama kao što su Zoom, Teams, Skype, Google Meet Jitsi, Live YouTube, WebinarNinja, JetWebinar, GoToWebinar, WebEx, GetResponse, Livestream, Slack, odmah je istakla ranjivost ovih sistema, čak i stvaranje novih anglosaksonskih riječi, na primjer tipa "Zoombombing".
Svakako, u pogledu provale podataka, potvrđeno je da su mnoge aplikacije za video konferencije već opremljene određenim sigurnosnim i zaštitnim mjerama, poput upotrebe ključnih riječi ili aktiviranja „čekaonica“, gdje se učesnik konferencije prisiljava da čeka, čeka da budu povezani, ali rizik je, poslednjih meseci, sa IT infrastrukturama kloniranim sa centralnih servera data centara kompanije na laptopove koji su povezani na kućni Wi-Fi, realan.
Naravno, mnoge aplikacije su opremljene i kriptografskom zaštitom, ali svakako ne postoji garancija za potpunu mogućnost stavljanja pod kontrolu fizičke sigurnosti mreža, kao što postaje još složenije staviti ponašanje korisnika pod kontrolu.
Javne i privatne kompanije stoga moraju ne samo učiniti aplikaciju dostupnom, već se moraju pokrenuti i brzi programi obuke koji korisnicima omogućavaju da izbjegnu nenormalno ponašanje, koje je nažalost često.
Neki edukativni programi na ovu temu već su dostupni na društvenim mrežama i možda bi bilo prikladno da administrator video konferencije zamoli sve učesnike da dobro zapaze ova ispravna ponašanja.
Druga stvar je, na primjer, spremnost administratora da ispita sigurnosne politike, usmjerene na korisnika, koje ne smiju biti previše invazivne i lako respektabilne, kako ne bi dale negativan aspekt cijeloj video konferenciji.
Srednjoročni rizik odnosi se na oblast arhiviranja sadržaja video konferencije. Poznato je da video konferencije proizvode veliku količinu podataka, što uključuje i poslovnu dokumentaciju, grafičke projekte, skice ucrtane na računaru, matematičke proračune, ekonomske podatke, audio i video zapise konferencije, crteže, dijagrame.
Otuda potreba za uvođenjem procedura i procesa koji osiguravaju brisanje ovih podataka, kada ih više nije potrebno čuvati, kako iz razloga koji se odnose na uvid u ono o čemu se raspravljalo, tako i da se sadržaj učini dostupnim za bilo kakve revizijske radnje, pod uvjetom da oni nisu povjerljivi dokumenti, stoga su pokriveni vrlo pouzdanim i vrlo neprobojnim softverom. Zapravo, sve se ovo jasno odnosi i na one koji rade za kompanije ili opremu koja djeluje u sektoru vojske, odbrane, nacionalne sigurnosti ili kritične infrastrukture, što je još delikatnija tema koju, radi pogodnosti, za one koji su zainteresirani, omogućavam nedavnu intervenciju moj https://www.aidr.it/sicurezza-digitale-una-nessuna-e-centomila./ .
Postoje i drugi alati kao što je "geofencing" koji bi, na primjer, s obzirom na trenutnu suspenziju sporazuma o zaštiti privatnosti sa Sjedinjenim Državama i stupanjem Brexita na snagu, mogli biti neophodni kako bi se spriječilo da podaci koji se odnose na video konferenciju mogu biti uskladišteni u SAD-u ili Velikoj Britaniji.
Vraćajući se na Home Working, moramo razmisliti i o prisustvu kamera i mikrofona u domu učesnika koji možda nisu dovoljno zaštićeni i mogu dozvoliti trećim stranama da snime slike i zvuk razgovora u toku.
Posljednjih dana pojavile su se vijesti da velike kompanije Google i Microsoft počinju zvati ljude natrag u ured, pametno radeći samo uz autorizaciju. Uprava Google-a za ljudske resurse objavila je da će od 1. septembra zaposleni morati da rade u kompaniji najmanje tri dana u sedmici. Nadalje, od istog datuma, svako ko želi raditi više od 14 dana godišnje van kuće (i do maksimalno 12 mjeseci, u izuzetnim slučajevima) morat će podnijeti zahtjev i čekati zeleno svjetlo za slučaj - na osnovu slučaja. Nadalje, Google također zadržava pravo da ponovo pozove osoblje u kancelariju u bilo koje vrijeme.
Čak iu Italiji, velike kompanije žele da udvostruče krug između fizičkog i "daljinskog" prisustva, s obzirom na naredne mjesece. Na jednoj strani vage postoje mnoge uštede kao što je gore navedeno, ali kao protivteža, strah od manje unutrašnje kohezije.
Član 1 naše Ustavne povelje se često citira, ali želim da pomenem članove 3 i 4 gde se rad ne shvata samo kao pravo, koje mora garantovati „pun razvoj ljudske ličnosti“, već i kao dužnost koja mora doprineti "materijalnom ili duhovnom napretku društva" zaista!
A da bismo to učinili, pravi izazov je znati kako spojiti novu fleksibilnost vremena i mjesta, što je revolucija koja nas oslobađa disperzivnih navika, s ljudskom interakcijom. Ne može nas sve to preplaviti, moramo se vratiti Čovjeku i njegovom identitetu, svaka promjena mora naći društvo sposobno da je protumači, pripremljeno, koje ide dalje od vanrednog stanja, i ovo je revolucija koja bi mogla, ako ne bude regulirana i shvaćena na kraju, dovode nas do drugih štetnijih zala s vremenom i ovo, onda, može izgledati sve samo ne "pametno".