Turneja italijanskog premijera počela je juče, Mario Draghi u Izraelu. Nakon sastanka sa predsjednikom Isaac Duke, vidjećemo sa premijerom Naphtali Bennett a zatim nastavite u pravcu Ramallah. U središtu razgovora su energetsko pitanje, sigurnost i bilateralna saradnja.
Veze između Italije i Izraela ojačale su posljednjih decenija, u ključnim sektorima kao što su istraživanje i privreda. To je, prema Vladi, osnova za napredak: i na tehnološkom i na energetskom frontu, od plina do zelenog vodonika.
Sa Pnrr fondovima Italija se pre svega fokusira na obnovljive izvore energije, ali u pozadini ostaje projekat od interesa, gasovod Eastmed, koji bi dopremao izraelski gas sa nalazišta otkrivenih uz obalu u Italiju i Evropu, preko Grčke i Kipra.
Ali postoji i drugi mogući podvodni gasovod koji bi - za razliku od prvog - uključio Tursku u energetsku rutu prema Zapadu povezujući je sa izraelskim poljem levijatan.
Dragi je stigao na aerodrom i odveden je u italijanski hram u Jerusalimu gde je govorio o "sastojci za trajni mir", ili"tolerancija, međusobno poštovanje, ljubav prema drugima", ponavljajući posvećenost italijanske vlade borbi protiv antisemitizma za "boriti se protiv diskriminacije svih vrsta Jevreja".
Popodne je šef italijanske vlade otišao u Knesset da se sastane sa ministrom inostranih poslova Yair Lapid. Sastanak koji se kreće od saradnje dvije zemlje do geopolitičke situacije nakon rusko-ukrajinskog rata.
Rim je, u okviru zajedničke evropske akcije i Atlantskog saveza, spreman da iskoristi sve moguće resurse da promoviše mirovni proces i, što je hitnije, spreči krizu sa hranom. I na tom frontu bi Izrael mogao biti važan akter koji je, osuđujući rusku invaziju, do sada pokazao oprezniji odnos prema Moskvi od drugih zemalja.
“U trenucima krize, neizvjesnosti, rata, kakav doživljavamo, još je važnije odlučnije se suprotstaviti političkoj upotrebi mržnje – navodi Dragi -. Moramo promovirati toleranciju, međusobno poštovanje, ljubav prema drugima: to su istinski sastojci trajnog mira".
Nakon svog prvog putovanja na Bliski istok, premijer će u četvrtak boraviti u Kijevu zajedno sa njemačkim kancelarom Olafom Šolcom i francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom. Ovo je vrlo delikatna misija, koja prethodi mišljenju Komisije o statusu Ukrajine kao kandidata za članstvo u EU.
Gas sa Bliskog istoka
Zavisnost Evrope od ruskog gasa kvantifikovana je na 150 milijardi kubnih metara, dok je italijanska oko 30 milijardi kubnih metara. Izrael je nakon otkrića nalazišta gasa postao zemlja izvoznica gasa Tamar e levijatan čija se veličina procjenjuje na oko 300 milijardi odnosno 620 milijardi kubnih metara. Trenutno izraelski gas ne stiže u Italiju i najbrži način da se napravi koridor od Levijatana do Italije je kroz eksploataciju postojećeg “cjevovod mira” koji povezuje grad Aškelon sa egipatskim gradom Al-Arish na obali Sinaja i od čega je 25% kupio Italijan Snam u 2021.
Postojeća postrojenja za ukapljivanje bi se ovdje koristila za transport plina u obliku ukapljenog prirodnog plina brodom do talijanskih luka. To je lako izvodljivo, ali ne i odlučujuće, jer bi omogućilo da u Evropu stigne samo između 2 i 3 milijarde kubnih metara gasa.
"U Izraelu danas postoji izvozni potencijal od 20 milijardi kubnih metara. Egipatski sistem trenutno može apsorbirati samo mali dio. Stoga bi to bilo rješenje za most i trebalo bi ga kombinirati s drugim pravcima", objašnjava za Repubblicu izvor upoznat sa pregovorima.
"Nadalje, važno je zapamtiti da je referentno tržište za LNG globalno, već postoje postojeći ugovori i da se plin može kretati tamo gdje su cijene veće".
Samo izgradnjom gasovoda koji omogućavaju da gas sa izraelskih polja stiže direktno u Evropu mogu se postići značajnije količine. Projekti već postoje: s jedne strane postoje EastMed, već uključeno u plan”Repower EU“. A naftovod dizajniran da odvede Levijatanove resurse na Kipar, zatim u Grčku i odatle, kroz Poseidon, u Italiji.
Radi se o morskom, podvodnom gasovodu, za koji već postoje preliminarne studije, ali bi ga trebalo izgraditi. Cena je 6 milijardi evra, za oko 2.000 km infrastrukture, idealno spreman 2027 i sposoban za transport između 10 i 20 milijardi kubnih metara.
Kritički glasovi naglašavaju složenost izgradnje, moguće posledice na morsko dno i troškove veće od onih za gasovod na kopnu. Prednosti se odnose na pouzdanost infrastrukture: “Razlika između cijevi i transporta nakon ukapljivanja je u tome što s cijevi imate potpunu kontrolu nad tim gdje plin stiže“, nastavlja izvor.
EastMed to bi Evropi dalo direktan pristup izraelskom gasu i potpunu kontrolu Brisela nad snabdevanjem. Italija bi, kao tačka dolaska, imala koristi od ovoga. Alternativno, izraelski gas bi mogao proći kroz Tursku, gradeći gasovod od Izraela do postojećeg Tanap, koji dovodi gas iz Azerbejdžana u Italiju preko Dodirnite u Grčkoj. Vrijeme izgradnje ove građevine bilo bi duže, a prema samom Tapu, za završetak radova bilo bi potrebno između pet i šest godina.