(napisao Dario Scrivano, pravnik i partner iz Aidra) Digitalna revolucija, koja se dogodila širenjem interneta i računarskih sistema općenito, svima je na raspolaganju i činjenica je koja je do sada stečena u općem znanju.
Beskrajne mogućnosti, koje pruža mreža i upotreba računara, nažalost su iskoristili i kriminalci koji ih iskorištavaju na štetu korisnika, a time i zajednice.
Zakonodavac nije mogao ostati inertan, stoga je intervenirao sankcionisanjem nekih postupaka.
Prvu i temeljnu zakonodavnu intervenciju čini Zakon 547/93, čiji je naslov: Izmjene i dopune pravila krivičnog zakona i zakona o krivičnom postupku na temu računarskog kriminala.
Stoga se potreba za regulisanjem novih slučajeva i integracijom, ažuriranjem prethodnih regulatornih odredbi, osjećala hitnom već 1993. godine.
Ispitujući nove brojke kriminala, uvedene gore pomenutim zakonom, izdvaja se računarska prevara, koja je, ne slučajno, naznačena u članu 640ter Krivičnog zakonika, kao logičan / sistematski nastavak člana 640 Krivičnog zakonika, koji uređuje zločin prijevare.
Zapravo, računarska prevara usko je povezana s prevarom, jer se u oba članka kažnjava postizanje nepravedne dobiti.
U računarskim prevarama sankcionira se na bilo koji način promjena u funkcionisanju računarskog sistema u cilju ostvarivanja nepravedne dobiti, u prevari se kažnjava postizanje nepravedne dobiti upotrebom vještina ili obmana.
Jedna od najčešćih računarskih prevara je praksa krađe identiteta, slučaj škole krađe identiteta je da se osobi koja je žrtva prevare pošalje e-mail koji sadrži vezu koja se čini da se odnosi na web lokaciju njegove kreditne institucije, ali koja u stvarnosti je to samo klon početne stranice banke, pa će ga unos vjerodajnica za prijavu dati prevarantu.
U trećoj komi istog članka, krivično djelo nepropisne upotrebe ili krađa digitalnog identiteta uvedeno je Zakonom 93/2013, koji je strogo povezan s praksom krađe identiteta, jer upravo krađom ličnih podataka obmanjujućom e-poštom uspijeva ukrasti žrtvin digitalni identitet, posebno financijski.
U Sjedinjenim Državama nedavno se dogodila krađa digitalnog zdravstvenog identiteta, milioni polica osiguranja i povezani identiteti korišteni su za dobivanje besplatnih medicinskih usluga.
Postoje desetine slučajeva koji se odnose na krađu identiteta, a najinovativnije se odnosi na kombinaciju ličnih podataka koji pripadaju različitim subjektima kako bi se stvorio novi identitet, kako bi se dobio pristup kreditnim mrežama i uslugama osiguranja, u ovom smislu vrlo raširenim u Sjedinjenim Državama. Države, krađa je identiteta maloljetnika sa američkim sustavom brojeva socijalnog osiguranja, koji vam omogućava potpuno "čistu" prošlost sa stanovišta pristupa kreditnim ili kaznenim evidencijama.
S druge strane, član 615ter Krivičnog zakonika spada u četvrti odjeljak druge knjige krivičnog zakona koji se bavi zločinima protiv nepovredivosti doma.
Zapravo, član 615ter Kaznenog zakona kažnjava neovlašteni pristup zaštićenom računaru ili telematskom sustavu, analogija s povredom doma, čak i ako je digitalna, očigledna je, zapravo je IT sustav sličan digitalnom domu, budući da iznutra obavljamo svakodnevne aktivnosti i skladištimo svoju nealognu robu, štoviše, kao kuća zaštićena je alarmnim sustavima, rešetkama, blindiranim vratima i slično kako bi se izbjeglo upadanje i krađu, na isti način na koji smo dovedeni do zaštitite naš digitalni kućni / računarski sistem antivirusom, antispyware-om i još mnogo toga.
Ova regulatorna odredba takođe sankcioniše one koji, iako su ovlašćeni za pristup sistemu, krše uslove i ograničenja pristupa koje je odredio vlasnik sistema.
Jedna od svrha koja nekoga navodi na neovlašteni pristup zaštićenom IT ili telematskom sistemu, eksplicitno je istaknuta u članu 615. kvadrata talijanskog Kaznenog zakona, koji kažnjava ilegalno posjedovanje i širenje pristupnih kodova zaštićenim IT i telematskim sistemima.
Jedno od postupaka koji integrira ovaj zločin je ponašanje onih koji primaju kodove kreditnih ili debitnih kartica od treće strane da bi ih umetnuli na klonirane kartice i podigli gotovinu ili izvršili plaćanja.
Često se kriminalni dizajn dijeli u dvije faze, prva je ilegalni pristup računarskom sustavu radi krađe kodova kreditnih kartica, a druga prodaja, zatim njihovo širenje, kako bi se stvorile klonirane platne kartice.
Druga moguća svrha, koja nekoga navodi da ilegalno uđe u računar ili telematski sistem, je njegova sabotaža; ovo ponašanje kažnjava se članom 615 quinquies, koji predviđa izricanje kazne za širenje opreme, uređaja ili računarskih programa. kod oštećenja ili prekida rada računara ili telematskog sistema.
Vijesti od ovih sedmica mogu biti korisne za razumijevanje ratio legis ovog članka, prije nekoliko tjedana je hakiran sustav Axios koji se bavi digitalnim školskim registrima i zatražena je "otkupnina" u bitcoinu kako bi se uspostavilo njegovo ispravno funkcioniranje.
Sličan slučaj zaokupio je vijesti u inozemstvu, zapravo prošle sedmice američka kompanija "Colonial pipeline", koja upravlja naftovodima, podlegla je ucjeni, plativši pet miliona dolara u bitcoinima, da bi obnovila svoje IT sisteme nakon hakerskog napada koji ih je doveo neupotrebljiv.
Očito je da ovo ponašanje uključuje kompjuterski kriminal, ali i mnoga "analogna" krivična djela, uključujući iznudu.
Već smo imali priliku ispitati usku korelaciju između formulacije „klasičnih“ kriminalnih figura i računarskih zločina, a takođe ni sledeći slučajevi koje ćemo analizirati nisu izuzetak.
U stvari, u drugoj knjizi, u petom odjeljku, kaznenog zakona, nalazimo zločine protiv nepovredivosti tajni, skup pravila čija zaštićena pravna imovina predstavljaju dopisivanje, telefonski i telegrafski razgovori, osnovno sredstvo komunikacije koje zaštićeni su sistemom sankcionisanja koji garantuje njegovu povjerljivost i kažnjava njegovo falsificiranje.
Zakon 547/93, koji je imao za cilj da proširi ove garancije i sankcije i na sredstva komunikacije digitalnog doba, prema tome, član 617. Kaznenog zakona provodi slučajeve presretanja, sprečavanja ili nezakonitog prekida računarske ili telematske komunikacije, član 617 quinquies Kazneni zakon sankcionira instalaciju opreme dizajnirane za presretanje, sprečavanje ili prekid računarskih i telematskih komunikacija, posljedice takvog ponašanja vrlo često nas dovode do regulatorne odredbe sadržane u sljedećem članu 617 sexies Kaznenog zakona koja kažnjava falsificiranje, izmjenu ili potiskivanje sadržaja računarskih ili telematskih komunikacija.
Očito je da je za falsificiranje ili promjenu komunikacije prvo potrebno presretanje, nadalje, zakonodavac je htio zajamčiti, kombiniranim odredbama gore spomenutih članaka, i prijenos i sadržaj ove nove vrste komunikacije, sada bitni u našem svakodnevnom životu i poslu i odnosu.
Digitalne revolucije, koje doživljavamo kao sretne protagoniste, ne bi mogle zanemariti evropske institucije, koje su se u nekoliko navrata bavile problemom cyber kriminala i uz različite mjere.
Među njima je svakako vrijedna pažnje Konvencija Vijeća Evrope utvrđena u Budimpešti 23. novembra 2001. godine, čije je izvršenje u naš pravni sistem uvelo član 635 bis kaznenog zakona, koji predviđa kazne za štetu '' informacijama, podacima i računarskim programima i članom 635 ter Krivičnog zakonika, koji sankcioniše, nezavisno od kaznenog djela, slučajeve u kojima postoji šteta na informacijama, podacima i programima koje koristi država ili neko drugo javno tijelo ili bilo koji drugi slučaj javne komunalne službe.
Od istog tenora i sa istim jakim evropskim karakterom su član 635 kvater koji kažnjava štetu na računarskim ili telematskim sistemima i 635 quinquies ako su računarski ili telematski sistemi u javnoj koristi.
Smještanje ovih novih zločina u odjeljak kaznenog zakona koji se bavi zločinima protiv imovine nasiljem nad stvarima i ljudima, priznanje je koje je zakonodavac želio pripisati neizmjernoj vrijednosti koju je ta nematerijalna imovina stekla tokom vremena.
Ovaj apsolutno ilustrativni pregled kompjuterskog kriminala daje polaznu osnovu za dva zaključna razmišljanja.
Prva, da su nacionalne i transnacionalne institucije pripremile niz zakonodavnih instrumenata koji su uveli važne zaštite građana, ali digitalna revolucija napreduje, a s njom i mogućnosti za rast, napredak, ali to neizbježno otvara prostore za nove kriminalne aktivnosti ., stoga je neophodno da zakon nikada ne označi taj pasus.
Drugo je paternalističko razmatranje, a ne pravno, građani također moraju imati stav velike razboritosti, jer digitalni svijet nudi sjajne mogućnosti, ali skriva zamke i opasnosti onoliko, ako ne i više, nego analogni i nijedna norma neće nikada ne može biti u stanju garantovati tako opsežnu zaštitu koja premašuje mudrost i predviđanje pojedinca.