(od Pasquale Preziosa) Prema nekim američkim analitičarima, nacionalna sigurnost Afganistana dodatno se pogoršala otkako je NATO smanjio svoje prisustvo na terenu 2014. i nije dozvolio avganistanskim snagama sigurnosti da dostignu nivoe obuke predviđene američkim planovima.
Ovo nije slučaj, ovo je samo manje nego "superfin" način da se udalji odgovornost od onih na vlasti.
Razloge, one prave, treba tražiti kroz istorijsku analizu svih događaja i strateških odluka koje su uticale na tu napaćenu zemlju.
Nivo nacionalne sigurnosti u Afganistanu nikada nije zavisio od nivoa prisustva NATO-a na tom pozorištu, kako zato što je vojna komponenta NATO-a uvijek bila, vrlo mala, pomoćna komponenti SAD-a, tako i zato što su strateški izbori i tačke neuspjeha ove strategije koje su razvile SAD i ilustrovale saveznicima za dijeljenje održivih dijelova iz političke, ekonomske i pravne perspektive.
Predsjednik Trump je 21. augusta rekao da Afganistan mora preuzeti veću odgovornost za rat i njegovu budućnost.
U istom govoru američki predsjednik je to podvukao Indija će biti zemlja partner SAD u Južnoj Aziji.
Zvanični govori moraju biti očišćeni od uobičajene retorike kako bi se ispitali istaknuti geopolitički aspekti interesa.
Prvi aspekt koji proizlazi iz ispitivanja predsjednikovog govora je naznaka ko bi trebao biti odgovoran za sukob u Afganistanu, a ne za rješavanje sukoba, što sugerira vjerojatan odmak od vojne podrške koalicije aktuelnoj vladi te zemlje .
Sa ovim prostorijama nastavljeni su razgovori u Dohi s talibanima, gdje specijalni pomoćnik za južnu Aziju, američki ambasador Zalmay Khalilzad, pregovara o uslovima za prelazak zemlje u ruke talibana.
Ukratko, ovi pregovori se mogu sažeti u sljedeće tačke: pridržavati se Ustava koji je na snazi u zemlji, ne davati baze za obuku terorista i boriti se protiv prisutnih formacija ISIS-a.
Pregovori koje danas vode SAD sa talibanima su skoro završili, nažalost u vrijeme "manje vojne prisutnosti" u Afganistanu.
Podsećamo da su u 2011-u pored američkih izvođača bili i američki vojnici 100.000, britanski vojnici 10.000 i 30.000, a takve snage nisu bile dovoljne za poraz talibana i Al Kaide.
Danas, kada su zapadne trupe na terenu svedene na minimum, mogućnost da će afganistanske snage koje smo obučavali poraziti talibane je čista fantazija, zaista, moramo se zapitati s kakvim se duhom afganistanski vojnici danas mogu boriti protiv talibana ako, kratkoročno gledano, Amerikanci i njihovi saveznici ostave Afganistan u njihovim rukama, "Afganistan pod Talibanima je bio brutalna teokratija", izjavio je gen. Tommy Franks (komandant Centcom-a do 2003.) u svojim spisima i ništa se od tada nije promijenilo.
Još jednom, strateški plan za Avganistan je u rukama SAD, a ne u odlukama NATO-a, kao što je prirodno.
Pogledajmo sada neke važne datume od ovih 18 godina koje je koalicija provela u Afganistanu, kako bismo provjerili postojanje strateških nedostataka u vođenju operacija...
Kada su američke trupe intervenisale u 2001-u u Avganistanu, talibani su vladali zemljom, koji su pružili gostoprimstvo Osami bin Ladenovom Al Kaidi terorizmu, a Avganistan je bio prvi svjetski proizvođač Marihuane.
U to vrijeme postavljeni ciljevi bili su: eliminacija i talibana i organizacije Al Kaide, iskorijeniti usjeve opijuma, osloboditi žene, obnoviti zemlju u demokratskom smislu, tako da više ne može predstavljati opasnost za čovječanstvo; SAD su proglasile „Globalni rat protiv terorizma“.
Nivoi ambicija za Afganistan nakon emocija 11. septembra bili su veoma visoki, kao i budžetska izdvajanja za finansiranje kako zemlje tako i vojnih operacija.
Učešće pojedinih zemalja u podršci američkim operacijama dostiglo je i značajan broj zemalja 53-a i NATO-a po prvi put u svojoj istoriji (što je i naša istorija) nakon terorističkog akta od 11. septembra, na koji se poziva 2. oktobra 2001. na član V Atlantskog pakta, koji kaže da oružani napad na jednog ili više članova Alijanse mora se smatrati napadom na sve zemlje same Alijanse.
U 2003-u SAD je znatno smanjio broj vojnika u Avganistanu kako bi napao Irak, ne čekajući završetak započetog posla u Afganistanu: Bush je već u 2002 govorio o osa zla e Rogue States, kao što su Irak, Iran i Sjeverna Koreja.
Otvaranje dva ratna fronta, nažalost sa istom količinom američkih snaga prisutnih na tom operativnom području, dovelo je do potrebe da se nahrani Irak ne novim vojnim snagama (jedinice 170.000), već na račun borbenih jedinica u Avganistanu. .
Odsustvo dovoljnih vojnih snaga na avganistanskom tlu, od 2003. godine, omogućilo je talibanima da uskrsnu i započnu postepeno ponovno osvajanje izgubljene teritorije.
Nekoliko američkih pojačanja koje je tada poslao 2009, nakon 6 godina odsustvamalo što su mogli učiniti da osvoje ono što su Talibani povratili,
Nova pojačanja 2011-a, koja su rezultirala iz nove promjene SAD-a iz Iraka u Afganistan, sa povlačenjem vojnika iz Iraka i repozicioniranjem u Afganistanu, bila su neučinkovita da eliminišu sve terorističke i kriminalne metastaze razvijene od 2003-a prva promjena operativnog fokusa (strateški strabizam) SAD iz Afganistana u Irak.
Situaciju terorizma dodatno je zakomplikovalo povlačenje američkih trupa iz IRAK-a, koje su vidjele stvaranje nove terorističke organizacije: ISIS koji je također pogodio Afganistan, pogoršavajući ionako kritični nivo sigurnosti zemlje.
Dakle, aktuelni problemi nesigurnosti u Avganistanu samo su posljedica odluka SAD-a donesenih na dalekom 2003-u, koje su odlučile o značajnom smanjenju vojnih snaga na terenu, koje nisu mogle konsolidirati i stabilizirati rezultate postignute pobjedom postignutom s invazija je počela na 7 October 2001.
Druga tačka predsednikovog govora bila je o partnerstvu Amerike sa Indijom u Aziji.
Nema mnogo strateških uvida o ovoj temi: izbor Indije od strane SAD-a, automatski čini Pakistanu strateškom i operativnom podrškom operacijama u Avganistanu, gura Pakistan na kineski, ruski i izvesno također iranski.
Zajedničko čitanje dviju tačaka koje je dotakao američki predsjednik stoga naglašava duboke geopolitičke promjene, drugim riječima: Afganistan i terorizam, smanjeni u svojim revolucionarnim težnjama, imat će niži prioritet u novom geopolitičkom ciklusu u odnosu na novi element koji bila na horizontu, ali je sada konsolidovana, Kina.
SAD, a time i Kina, već su identifikovale nove savezničke zemlje za sledeće geostrateške poređenja.
Ova poređenja, u početnim fazama, neće biti uporediva sa "hladnim ratom" jer su se uslovi koji su razvili ovaj rat promenili, predlaže Michael McFaul da ga nazove Hot Peace.
Videćemo u bliskoj budućnosti kako će se konsolidovati ova konfrontacija između daljeg kineskog ekonomskog i komercijalnog ekspanzionizma i odgovora SAD, koji je povezan i sa „trgovinskim ratom sa svetom“ i sa politikom obuzdavanja kineskog ekspanzionizma.
Ova nova konfrontacija nastaje u digitalnom dobu i biće okarakterisana novom sajber domenom sa "trgovinom informacijama".
Prema nekim naučnicima, dominacija sajber prostora će biti ključni faktor za osvajanje moći u budućnosti.
Današnji Afganistan je, dakle, uronjen u drugačiji geopolitički okvir u odnosu na onaj od prije 18 godina iz tri razloga: kraj terorističkog ciklusa vezanog za religije, kineski interes za stabilizaciju Afganistana radi nacionalne pogodnosti i ostvarena "dominacija" SAD-a. u energetskom polju zahvaljujući velikim rezervama "ulja iz škriljaca" identifikovanim na njenoj teritoriji.
David Rapoport, u svojim studijama o terorističkim talasima koji su karakterisali našu istoriju (četiri), predvidio je termin ili bolje rečeno ublažavanje ovog ciklusa, započeto u 1979-u, u nedalekom 2025-u, sa rođenjem novog ciklusa različitih tipologija, a ne u Avganistanu.
Kina, koja se etablirala kao velika sila, danas više nego jučer ima interes za stabilizaciju Afganistana iz ekonomskih, strateških i unutrašnjih sigurnosnih razloga (Limes); u Xinjiangu "već je u toku teška antiteroristička kampanja za obuzdavanje ekstremističkih rubova ujgurske etničke grupe, muslimanske manjine i manjine koja govori turski".
Štaviše, zaštita infrastrukturnih projekata duž trase novi put svile, zahtijeva stabilniji Afganistan.
Konačno, Afganistan, iako nema nafte, važan je za transport nafte iz Kaspijskog mora u topla pakistanska mora kroz neophodan planinski prijevoj Hajber, dio starog Puta svile, prijelaz između srednje Azije i južne: Interes SAD za prolaz energetskih resursa kroz Afganistan je oslabio zbog postizanja statusa "dominacije" u energetskom sektoru zahvaljujući "nafti i gasu iz škriljaca" otkrivenim na njenoj teritoriji.
SAD su tada, prema procjeni, bile ne isplativo ostati u afganistanskom području, koje danas predstavlja manji rizik od terorizma nego 2001, u okviru prioriteta resursa (Resource Triangle).
Sa geostrateške tačke gledišta, "Peking želi da prigrli Kabul kako bi nagrizao indijsku sferu uticaja" (Limes).
Afganistan će se, povlačenjem SAD-a sa teatra u narednim godinama, pripremiti za ulazak u moguću kinesku orbitu uz podršku Pakistana, ogorčenog neprijatelja Indije koji pak nije dobar prijatelj Kine.
Uz svo dužno poštovanje prema američkim analitičarima, NATO je djelovao kao cijenjeni saveznik zajedno sa SAD, snoseći troškove i plaćajući za svoj doprinos ljudskim životima, kao i Italija, bez ikakvog uticaja na geostrateške odluke koje su samostalno upravljale SAD i bez velikih priznanja. Ponekad u prikazu troškova učešća u Alijansi, dodajemo još jednu liniju, da razmotrimo šta su saveznici i Italija učinili i platili u 18 godinama kao nacionalni doprinos našoj kolektivnoj sigurnosti i izbegavamo stavljanje drugih na sopstvene odgovornosti. .