(Prof. Barbara Faccenda) Izrael i Egipat dijele interes da poraze egipatsku podružnicu Islamske države (IS). Kada i ako egipatski ogranak IS – provincija Sinaj – bude poražen, šta će se dalje dogoditi na nemirnom Sinajskom poluostrvu ostaje nejasno i interesi ovih saveznika iz pogodnosti će se vjerovatno početi razilaziti.
Prijetnja sigurnosti Egipta i Izraela od egipatskih džihadističkih militanata na sjevernom Sinaju počela je 2011. godine, mnogo prije nego što su proglasili savez sa IS u novembru 2014.
Prije pridruživanja IS-u, jedan od ciljeva džihadista bio je izazvati raskol u odnosima između dvije susjedne zemlje: napadi na gasovode doveli su do raskola u izraelsko-egipatskim ekonomskim odnosima, a prekogranični napad na južni Izrael pogurao je odnose diplomate na prelomnoj tački.
Kasnije, 2013. godine, džihadisti su gađali niz vojnih ciljeva, a sljedeće godine, s pripadnošću IS-u i povećanjem njihovih vojnih sposobnosti, ispoljili su se kao prijetnja ne samo Izraelu, već općenito međunarodnoj zajednici.
U 2015. Provincija Sinai – IS izvodi daljnju seriju napada: opsjeda sjevernosinajski grad Sheikh Zuweid, ciljajući međunarodne mirovne snage; pogađa egipatski brod u Sredozemnom moru protutenkovskom raketom i obara avion pun ruskih turista iznad Sinaja eksplozivnom napravom skrivenom u limenci gaziranog pića.
Najvjerovatnije su takvi događaji doveli Izrael do odluke da poveća svoje učešće u egipatskoj kampanji protiv terorizma. Isključivo sa stanovišta borbe protiv terorizma, saradnja između dvije zemlje pokazuje se razumnom, međutim dobro je imati na umu da iako Izrael među prioritetima ima da egipatska vlada i njene institucije ostanu stabilne, on je čvrst interes da se Sinaj ne koristi kao mjesto za pokretanje napada na vlastitu teritoriju.
Usmjeravanje na infrastrukturu džihadista na Sinaju, slično izraelskim napadima u Siriji posljednjih godina, riskiralo bi uzdrmanje ionako krhke stabilnosti Egipta.
Ipak, Izrael zadržava prioritet koji nije podijeljen s Egiptom: stratešku marginu u slučaju vojnih iznenađenja.
Više od 40 godina nakon sporazuma iz Camp Davida, odnosi između dva bivša neprijatelja ne mogu se smatrati prijateljskim ili povjerljivim. Sporazum i formalni mirovni sporazum Egipta i Izraela koji je uslijedio 1979. uspostavljaju Sinajsko poluostrvo kao tampon zonu između Egipta – zapadno od Sueckog kanala – i granice s Izraelom. Aneks Ugovora o sigurnosti ograničava raspoređivanje egipatskih snaga na Sinaju. Međutim, od 2011. Izrael je Egiptu dao dozvolu za hvatanje džihadističkih grupa; „dogovorene aktivnosti“ koje su dozvoljene Ugovorom i koje redovno prate Multinacionalne snage i posmatrači (MFO), međunarodne mirovne snage na Sinaju koje nadgledaju i nadziru implementaciju sporazuma.
Izrael nema interesa za formalne izmjene i dopune Mirovnog ugovora i blokirao je izmjene MFO-a. Kada (i ako) džihadisti budu poraženi, Izrael očekuje da će se egipatska vojska ponovo rasporediti kao struktura snaga u skladu s granicama Ugovora.
Egipat bi, s druge strane, više volio vojni boravak na Sinaju. Egipatska vojska je uspostavila baze i kontrolne tačke širom Sinajskog poluostrva. On je obnovio aerodrome i ubacio vojnu infrastrukturu u civilni aerodrom u glavnom gradu Sjevernog Sinaja: el-Arish.
Treba napomenuti da je Egipat posljednjih godina izgradio svoj vojni arsenal francuskim avionima, kineskim naoružanim dronovima i raznim ugovorima za rusko oružje. Odluka Egipta da potpiše vojni sporazum sa Sjedinjenim Državama kojem su se protivile prethodne vlade, poznat kao Memorandum sporazuma o komunikacijskoj interoperabilnosti i sigurnosti, ili CISMOA, koji dozvoljava prijenos "osjetljive" američke odbrambene tehnologije, sugerira da je Kairo zainteresiran za kupovinu sve naprednije američke vojne opreme.