(autor Maurizio Giannotti) Nakon 4 predsjedničke vlade, prošlog 4. marta, Italijani su se vratili na glasanje uvjereni da svojim konsenzusom konačno mogu izraziti novu vladajuću klasu koja je sposobna izvući zemlju iz blata u koji je nedavno pala godine, ali, nažalost, do danas još uvijek ne možemo imati jasne ideje o našoj budućnosti.
Za sada smo samo mogli primijetiti, ne baš s entuzijazmom, da je osmišljen i korišten izborni mehanizam omogućio da se, uz većinsko/proporcionalno repesaž, vrate u parlament oni političari koji su izgubili direktnu konfrontaciju ili, bolje rečeno , nije dobio dovoljan broj glasova birača.
Nakon višemjesečnog napornog rada i teških rasprava, u oktobru 2017. godine vijeće su usvojile izborni zakon u koji je jasno da imaju velike sumnje.
Ako uzmemo u obzir sve što se dešavalo od 2011. do danas, moglo bi se pomisliti da u našoj toliko hvaljenoj demokratiji ima pukotina i da je legitimna sumnja da je ovaj izborni zakon osmišljen da osigura parlamentarni kontinuitet publici političkih ličnosti. manje-više jasne slave, svjesni da ne mogu pobijediti u direktnom poređenju.
To bi objasnilo kašnjenja u formiranju valjane koalicije, jer je sada potrebno vrijeme da se pomire očekivanja velike konsolidirane "oligarhije" i nove većine izražene na biralištima.
Ovakve situacije su se donekle dešavale i u prošlosti i to ne samo u Italiji.Ako pažljivo pogledate, i Nemačka doživljava skoro slično iskustvo ali s tom razlikom što se Nemci diskretnije ponašaju i ponašaju se sa većim građanskim smislom nego na našu koja bi se mogla definisati kao više mediteranska... skoro levantinska.
Situacija nije nimalo lijepa i moramo se nadati da će naši izabranici što prije pronaći pravo rješenje jer se država hitno mora suočiti sa brojnim vanrednim situacijama koje se tiču: finansijsko-ekonomsko-produktivnog sistema, socijalnog problema i s tim povezane prijetnje sigurnosti proizilazeći iz imigracije koja je sada van kontrole, pravosuđe općenito i borba protiv nacionalnog i transakcionog organiziranog kriminala, pojašnjenje ako ne i potpuna revizija odnosa sa EU, ponovno pokretanje vanjske politike na globalnom nivou, sigurnost i odbrana, kontrola i primarna uloga na Mediteranu, javno obrazovanje i naučna istraživanja, zdravstvo, transport, životna sredina i klimatske promjene, itd… itd…
Navedeni samo su dio bezbrojnih dinamičkih sistema u koje smo uronjeni i koje moramo držati pod kontrolom i pokušati upravljati ili, barem, biti u stanju predvidjeti mogući razvoj kako bismo implementirali sve obrane potrebne za osiguranje zaštite naše zemlje
Sve ovo nije mala stvar i čarobnjački šegrti moraju da odstupe, sad je pogubno da se svi ponašaju ozbiljno i neumorno, počev od političara do državnih menadžera-funkcionera, cijele PS i svih građana, kao što se od pamtivijeka nije dogodilo.
Ovo je najvjerovatnije posljednja prilika.