U sukobima u Tripoliju proteklih dana učestvovale su milicije bliske vladi Abdul Hamid Ddeibah, koje su priznale UN, i bliskih Fathi Bashaga, premijer priznat od parlament stacioniran u Tobrucku, posebno blizu Rusije. Prevladali su prvi, a Ddeibah je čak sebi, u znak snage, dozvolio i selfie u područjima sukoba. Budućnost zemlje je sve neizvjesnija i zbog toga što prilike za dijalog sve više slabe. Situacija koja Italiji ne ide na ruku što se tiče nafte i gasa kontrola migratornih tokovai.
S tim u vezi, Copasir je podigao uzbunu zbog specifične ruske strategije: “Posvećenost Rusije Libiji i dalje je veoma intenzivna – čitamo u odlomku izvještaja – zbog prisustva milicija grupe Wagner u Kirenaika pod kontrolom generala Haftara".
Le Monde je juče pisao o buretu baruta u Mare Nostrumu: migracije na Mediteranu vraćaju Italiji status glavne zemlje "fronta", status koji joj je Španija, pod pritiskom Maroka, oduzela 2020. godine.
Od januara do prve sedmice avgusta, 44.000 migranata i izbjeglica dolazi sa južne obale
Mediteran se spustio na poluostrvo, uglavnom na ostrvo Lampeduza koje se sada urušava.
Kriva ovih dolazaka pokazuje povećanje od 40% u odnosu na odgovarajući period 2021. godine, prema podacima koje je prikupio Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR).
Italija tako apsorbira gotovo 56% ukupnog toka migranata koji prelaze Mediteran
stići do Evrope. U 2019. postotak je bio samo 9,2%. Pad koji je uslijedio nakon migrantske krize 2015. je sada iza nas za Italijane. Broj dolazaka pao je sa 181.436 u 2016. na najniži nivo od 11.500 u 2019., prije nego što je ponovo porastao 2020. (36.435) i 2021. (68.309).
Glavni uzrok ovog obnavljanja prelaza nalazi se u situaciji u Libiji. Rim je uspeo da zaustavi priliv migranata zahvaljujući sporazumima sa milicijama Tripolitanije (zapadna Libija), koja je omiljena platforma za ukrcavanje prema Italiji.
Evropljani su, preko vojne misije Irini, također oslobodili sredstva i isporučili opremu libijskoj obalskoj straži kako bi joj omogućili da presretne ove odlaske, po cijenu ozbiljnih kršenja ljudskih prava.
Trenutna nestabilnost u Libiji srušila je ionako krhki zamak izgrađen do sada. To pokazuje i oporavak dolazaka u Italiju iz Tripolitanije, koji je sa 13.139 u 2020. godini porastao na 30.520 u 2021. godini, odnosno više nego udvostručen.
Trend se i dalje ubrzava u prvih šest mjeseci 2022., a očekuje se mjesečno iskrcavanje 3.442 ljudi na italijanske obale iz Libije, u poređenju sa 2.543 u 2021.
Novi morski put
Ovaj migracijski oporavak potaknut je novim migratornim kanalima poput onih koji dovode izbjeglice iz Bangladeša. Potonji su sada prva nacionalnost koja je sletjela u Italiju (17% od ukupnog broja u prvih sedam mjeseci 2022.), poput Egipćana, istisnuvši Tunižane (14%), koji su predstavljali prvu nacionalnu grupu 2019. (24% ) , 2020. (38%) i 2021. (24%).
Iako mreža Bangladeša nije baš nova, postala je vidljiva zbog slabljenja drugih kanala zbog restriktivnih mjera koje su usvojili Evropljani. Na primjer, vršen je pritisak na Niger da pojača nadzor nad svojom saharskom granicom s Libijom, koju su u prošlosti u velikom broju prelazili stanovnici podsaharaca koji su poduzeli avanturistički prelazak Sredozemnog mora.
Čini se da je "brana" izdržala, sudeći po gotovo potpunom nestanku nigerijskog kanala, koji je 2016. predstavljao prvu nacionalnost koja je sletjela u Italiju preko Libije (21% od ukupnog broja). Međutim, to nije odvratilo građane Bangladeša, pa čak ni Egipćane, koji odlučuju koristiti istočne kopnene rute, a ne južne kako bi stigli do Libije.
Otvaranje nove pomorske rute koja potiče iz Turske doprinosi ovom guranju prema Libiji: od 6.563. januara do 1. avgusta koristilo ga je 31 migranata i izbjeglica, što je više nego udvostručeno u odnosu na isti period 2021.
Afganistanci ga koriste u velikom broju, toliko da postaju četvrta nacionalna grupa po dolasku u Italiju (12% od ukupnog broja). Zemlja stoga postaje nova meta migratornih krugova koji nastoje zaobići poteškoće u pristupu Grčkoj.
Iako je broj dolazaka na grčka ostrva u porastu (3.000 u prvih šest meseci 2022. ili +129% u odnosu na isti period 2021. godine), još uvek je daleko od vrhunca migracione krize: 8.567.323 u 2015. ili čak 1.734.447 2016 u XNUMX.
Iskrcavanje u Grčkoj sada predstavlja manje od 15% morskih dolazaka u Evropu, u poređenju sa 84% u 2015. godini. Glavni razlog: sporazum između Brisela i Ankare iz 2016. o kontroli odlazaka sa turskih obala, u kombinaciji sa odbijanjem ofanziva na moru od strane grčka obalska straža, gurajući migrante nazad u Tursku kršeći Ženevsku konvenciju o izbjeglicama.
Pojava Italije kao glavne evropske migracijske "linije fronta" na Mediteranu ima još jedan uzrok: popuštanje tenzija oko Španije.
Oni su dostigli kritičnu tačku u maju 2021. godine, sa epizodom masovnog ulaska migranata u špansku enklavu Ceuta.
Intervencije između Madrida i Rabata
To je bio period u kojem je Maroko "podigao svoju nogu" na kontrolu granice sa Španijom kako bi kaznio potonju za svoju neprijateljsku politiku po pitanju Zapadne Sahare. Kao rezultat ovog pritiska koji je Rabat vršio preko migranata, Španija je postala glavna zona migratornog trenja u mediteranskoj Evropi, apsorbujući 42% toka dolazaka na Stari kontinent, ispred Italije (34,3%).
Međutim, normalizacija odnosa između Madrida i Rabata, do koje je došlo 18. marta nakon što je šef španske vlade Pedro Sanchez priznao plan "autonomije" Maroka za Zapadnu Saharu - na veliko razočarenje Alžira - šokirala je situaciju. Kraljevina Cherifa ponovo je postala budni čuvar svojih granica, do te mjere da je u lipnju nasilno potisnula pokušaj prisilnog ulaska 1.500 subsaharskih migranata i izbjeglica u enklavu Melilla, što je rezultiralo najmanje dvadeset- tri smrti.
Od pomirenja 18. marta, krive dolaska u Španiju su se smanjile, uz uznemirujuću podudarnost. Mjesečni prosjek je pao na 2.047 sa 3.599 za cijelu 2021., što je pad od 43%. Ova iznenadna statistička preokret počevši od 18. marta jasno je povezana sa diplomatskim poboljšanjem između Madrida i Rabata.
Strahovanja da će se Alžir osvetiti tako što će "podići nogu" na odlasku svojih harraga (iregularnih migranata) prema španskoj obali nisu potvrđeni, piše El Pais u izdanju od 10. avgusta. Opći trend je čak i smanjenje broja dolazaka iz Alžira, sa značajnim izuzetkom Balearskih ostrva, gdje se broj iskrcaja povećava.
Geopolitika migracije na Mediteranu, gdje se diplomatski ciklusi između glavnih gradova kombinuju sa otpornošću mreža koje zaobilaze prepreke, vrlo je fluidna. Ponovna pojava snažne migracije prema Italiji je dokaz za to.