Suočena sa francuskim aktivizmom u Libiji, Italija ne stoji skrštenih ruku, naprotiv. Italijanska vlada pokušava ponovo otvoriti partnerstvo s bivšom Jamairyiom, kako bi išla dalje od migracijskog dosijea. Nije slučajno što su italijanske vlasti u posljednja dva mjeseca često boravile u Libiji. Ministar unutrašnjih poslova Matteo Salvini, zatim ministar vanjskih poslova Enzo Moavero Milanesi i na kraju ministrica odbrane Elisabetta Trenta. Libijskim vlastima je obećano 2008 patrolnih čamaca, ali se govorilo i o mogućem ponovnom aktiviranju italijansko-libijskog sporazuma o prijateljstvu i saradnji, koji su Gadafi i Berluskoni potpisali XNUMX. godine.
Čak i ako se zbog tehničko-pravnih problema ne može u potpunosti ponovo aktivirati, to bi ipak predstavljalo otvaranje Libije za konkretnu ekonomsku saradnju, ali prije svega za konsolidaciju bilateralnih odnosa. Posebno u zapadnom dijelu zemlje, gdje Francuska još nije nametnula svoj uticaj. Treba imati na umu da su se na istoku Francuzi već opredelili za poverenje i saradnju sa generalom Haftarom.
Makron ih je sve probao. Na iznenadnom samitu u Parizu okupio je sve uključene strane, najavljujući sljedeće libijske izbore u decembru 2018. Izbore koje je izaslanik Ujedinjenih naroda u Libiji, Ghassan Salamè odmah demantirao, "uslovi nisu tu", odgovorio je u bilješci .
Makron je zbog toga odlučio da zaigra na kartu Putina i prošlog 25. jula se sastao sa ruskim ministrom spoljnih poslova Sergejem Lavrovom na sastanku u Jeliseju kako bi razgovarali o situaciji u Siriji, ali i Libiji s obzirom da obe zemlje podržavaju generala Haftara u istočnom delu Libije. Macron je, nezadovoljan, odlučio da pošalje ministra vanjskih poslova Le Driana u Tripoli da se sastane sa Serrajom i nekim vođama važnih lokalnih milicija, kako bi još jednom ponovio pomoć Francuske za stabilizaciju zemlje.
Italija nije stajala po strani i dugo je imala odnose sa uticajnim plemenima u zapadnom delu Libije. Povjerenje koje je Italija stekla u toj oblasti moglo bi biti presudno za pojavljivanje kao sljedećeg sagovornika za međunarodnim stolovima koji će posredovati u sporazumu sa istočnim frakcijama, uz podršku Francuske i Rusije. I Moskva bi cijenila poziciju Italije.