(autor Fulvio Oscar Benussi, član Aidr-a) Budućnost više nije ono što je nekada bila.
Ova izjava Paula Valéryja dovodi nas do posljedičnog pitanja: mogu li škole zanemariti budućnost koja nas čeka i nastaviti biti ono što su nekada bile?
Vjerujem da postoji jednoglasna saglasnost o potrebi integracije sadržaja i metodologija u školske nastavne planove i programe koji uzimaju u obzir socio-ekonomske promjene u našem društvu čak i ako je otpor promjenama i dalje prisutan među nastavnicima.
Nedavni razvoji također povećavaju jaz u školama.
Kretanje ka budućnosti je zapravo ubrzano zbog pandemije. Promjene u načinu obavljanja radne djelatnosti iu odnosu na javnu upravu, koje su se polako razvijale, za vrlo kratko vrijeme postale su nova realnost.
U prošlosti, škole su morale igrati svoju ulogu tako što su djecu obrazovale o državljanstvu, kao i pripremajući ih za posao koji će obavljati kao odrasli u poznatom i očekivanom kontekstu. Misija tadašnje škole bila je da pripremi učenike za statičnu radnu stvarnost u gotovo nepromjenjivom društvenom kontekstu.
U novije vrijeme, postepeno je postalo neophodno suočiti se sa tržištem rada koje je otvaralo nova radna mjesta po stopi zamjene oko 50% postojećih u periodu između polaska u školu i vremena u kojem su djeca diplomirala (13 godina). od osnovne škole do kraja srednje škole). Trvenja sa školom "Ministarski program" su stoga postala očigledna, zbog čega je hitno potrebno preispitati način nastave. Dokaz o tome proizilazi iz tranzicije sa programa na ministarske smjernice koje su smanjile preskriptivnost nastavnih planova i programa koje je centralno definiralo Ministarstvo.
I mi smo danas.
Rad sa pandemijom, posebno onaj koji se obavlja u privatnim kompanijama, je reorganizovan.
Radno vrijeme je od rigidnog rasporeda od 9 do 17 prešlo na onaj koji često slobodno određuje radnik. Posao se može obavljati bilo gdje, prevazilazeći ograničenje njegovog izvođenja tako što ćete raditi isključivo iz vlastite kancelarije. Radni alati danas obuhvataju mnoštvo uređaja, dok su radne aktivnosti koje su se u prošlosti zasnivale na zadacima datim usmeno ili putem e-pošte sada zasnovane na tehnologijama saradnje. Kompetencija koja se ranije zasnivala na konsolidovanom znanju sada je fokusirana na adaptivno učenje. Promocija nečijeg imidža podrazumijeva brigu o ličnom brendu i traženje posla se više ne promovira isključivo biografijom, već se odvija online, na primjer putem Linkedina.
Znanje i vještine građanstva koje su potrebne mladim odraslim osobama da ostvare svoja prava također su se razvile.
Danas se odnose na vještine koje možemo definirati kao e-građanstvo. U svakodnevnom životu postalo je neophodno znati i znati koristiti sertifikovanu elektronsku poštu koja se smatra digitalnim prebivalištem građanina. SPID je neophodan jer omogućava određenu identifikaciju korisnika građanina i omogućava interakciju sa PA. Digitalni potpis koji potvrđuje identitet osobe koja ga stavlja i stoga vam omogućava da finalizirate ugovore i komunicirate na daljinu sa PA, kompanijama i drugim subjektima također treba uzeti u obzir. Budući građani također moraju naučiti štititi svoju privatnost odgovarajućim mjerama, znati kako razotkriti lažne vijesti, izbjegavati govor mržnje te prepoznati i prijaviti cyberbullying.
Ovo se desilo radnicima u drugim sektorima, pa se i za nastavnike mora uzeti u obzir mogućnost da se nastavna aktivnost mora odvijati sa preciznim ciljevima rezultata. Planiranje, implementacija, evaluacija, dokumentacija i eventualni redizajn prijedloga nastave postat će sve uobičajenije aktivnosti ako škola, kako se nada, prihvati i suoči se s izazovom promjena. Tehnologije saradnje će tada takođe postati fundamentalne u svijetu škole kao podrška organizaciji „zajednica prakse“ koje će podsticati razmjenu i usavršavanje nastavnih praksi koje se razvijaju.
Inovaciju Ministarstvo može stimulisati izdvajanjem sredstava za nabavku digitalne opreme i obuka osoblja. Međutim, ovi zadaci će se morati pratiti uvođenjem, kao što se dogodilo u zdravstvu, koncepta „škole ishoda“. I ovo bi se, po našem mišljenju, trebalo odnositi i na resurse koji su dostupni uz PNRR. Logika kontrole odstupanja u efektivnosti školske usluge koja se nudi korisnicima nakon uvođenja finansiranih inovacija trebala bi postati fundamentalna za širenje kulture rezultata i među nastavnicima. To je zato da se u budućnosti više neće dešavati da laboratorije, čak i one veoma skupe, budu nedovoljno iskorišćene ako ne budu prepuštene zastarelosti.
Na kraju članka ističemo zanimljivu hipotezu regulatornog razvoja predloženu u članku u engleskom The Guardianu. Kada bi se to razmatralo iu Italiji, bilo bi snažno povezano s ekološkim pitanjem (Fridays For Future), sa razvojem autonomije studenata, treningom svijesti, kritičkim mišljenjem i aktivnim građanstvom.
U tekstu „Glasovi za djecu! Zašto bi trebalo da snizimo starosnu granicu za glasanje na šest godina?“ David Runciman predlaže da se da pravo glasa i djeci starijoj od 6 godina i više.
Čak i ako se čini da je pitanje postavljeno samo u provokativne svrhe, neke refleksije nam se čine prihvatljivim: „[...] Naša društva sada ubrzano stare, stariji birači su brojčano nadmašili mlade. To važi za cijelu Evropu, u Sjedinjenim Državama, a sve više iu Aziju. Tradicionalna dinamika međugeneracijskog sukoba bila je da iako su starije generacije imale bogatstvo i moć, mlade su imale brojke.”
Sada to više nije slučaj i iz tog razloga David Runciman argumentira svoj prijedlog u članku:
“[…] Argumenti protiv prava glasa djece uvijek počinju sa fundamentalnim pitanjem kompetencije. Ali to znači da na djecu primjenjujemo standarde od kojih smo odustali od primjene na bilo koga drugog. Istina je, naravno, da bi se mnoga djeca mučila da razumiju složena politička pitanja, posebno mlađa djeca. Teško je zamisliti grupu šestogodišnjaka koja se bori s poreznom politikom. Ali mnogi odrasli se također bore sa složenim političkim pitanjima, a svi imamo velike praznine u našem političkom razumijevanju. […] Činjenica je da mi ne primjenjujemo test sposobnosti prije nego što damo pravo glasa bilo kome ko nije maloljetan. Pa zašto početi s njima?”
Kao profesori u srednjim školama, mnogi će primijetiti kako se djeca približavaju odrasloj dobi, raste želja za razumijevanjem konteksta u kojem žive i javlja se zahtjev da se udubi u društvena, ekonomska, politička, ekološka pitanja itd. i povećati njihovu motivaciju za stjecanje vještina građanstva.
Slična razmatranja za djecu koja bi željela da im se omogući pravo glasa su navedena u članku: „[...] Ali ako uzmemo djecu u cjelini, postoji velika šansa da su neke grupe bolje informisane od mnogih odraslih. Oni imaju vremena i resursa da znaju šta je u pitanju ako žele. Niko se ne može natjerati da se zanima za politiku, ali to jednako vrijedi i za odrasle i za djecu. Razlika je u tome što su djeca u školi u boljoj poziciji da popune praznine u svom znanju.”
Ko zna hoće li prijedlog objavljen u The Guardianu ikada biti razmotren u Italiji?