(od Joseph Paccione) Upravo poslednjeg dana septembra meseca u srcu Kremlja održana je ceremonija na kojoj je zakupac Vladimir Putin je ugovorio ugovore sa delegacijama četiri entiteta osnovana na teritoriji Ukrajine, takozvanih (fars) narodnih republika Donjeck i Lugansk i oblasti Zaporožja i Herson. Jasno, da bi se došlo do ovog događaja aneksije, održani su referendumi u pomenutim teritorijalnim pojasevima, praćeni pretpostavljenim narodnim ishodom za priključenje Rusiji.
Il modus operandi Rusku aneksiju nekih ukrajinskih teritorijalnih delova karakteriše potpuno nedozvoljeno ponašanje, prema međunarodnom pravu, prije svega, samo iz razloga što je najavi aneksije prethodila upotreba sile prinude ili manu militari od Moskve za razliku od norma je sada postalo od jus cogens i gotovo imperativ Povelje Ujedinjenih nacija koja zabranjuje pribjegavaju jus ad bellum. Referendumi nisu odgovarali nikakvim međunarodnim standardima i stoga ih ne treba nazivati pravim referendumima. Nadalje, u regionu još uvijek traju intenzivni sukobi i, odmah nakon ceremonije u srcu Putinove moći, ukrajinska vojska je oslobodila pripojeni grad Lyman u regionu Donbasa.
Sada, smatram da je potrebno fokusirati se na nezakonitost ruske aneksije teritorija ukrajinske države, iako se čini sasvim jasnim da je ova aneksija označena kao nelegitimna po samom međunarodnom pravu. Prije svega, smatram da je potrebno obrisati prašinu sa historije koja se odnosi na nezakonitost aneksija, počevši od dobro poznatih Briand-Kellog pakt, iz 1928. godine, u kojem se potpisom ističe da su se države odrekle upotrebe rata kao instrumenta nacionalne politike u međusobnim odnosima. Tadašnji Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika nije bio među prvim državama koje su potpisale pomenuti ugovor, ali je prihvatio isti princip u svojim odnosima sa zapadnim pograničnim državama kada je inicirao i kasnije potpisao Litvinov protokol 1929. SSSR je, osim toga, inicirao velikodušnu Konvencija za definiciju agresije koji je potpisan u glavnom gradu Ujedinjenog Kraljevstva 1933. između Moskve i susjednih država.
Kako ne bismo spomenuli u avgustu 1939. godine Pakt o nenapadanju potpisan između Staljina i Hitlera, sa a Tajni protokol koji je podijelio zemlje srednje i istočne Evrope između dvije revizionističke sile u njihovim sferama uticaja. Uslijedile su agresije na osnovu spomenutog Protokola, uključujući i onu nakon koje je SSSR 1939. godine doživio isključenje iz Lige naroda zbog početka sovjetskih neprijateljstava protiv Finske.
Ovo je ocrtalo problematičnu instrumentalnu pretpostavku u sovjetskim pristupima međunarodnom pravu u to vrijeme. Kremlj je u ugovorima sa susjednim zemljama svečano obećao jednu stvar, a onda je učinio suprotno kada je to zahtijevalo njegovo razumijevanje realpolitike. Oko 1930-ih, tim iz međunarodni naučnici SSSR-a jasno je podvukao da moskovska vlada u svojoj vanjskoj politici ima pravo činiti sve što može pogodovati interesima proleterske klase, zbog čega su ugovori smatrani nesvetim ili nije bilo potrebno držati se principa pacta sunt servinda. Formalno, dakle, postojalo je zajedničko shvatanje između kapitalističkih država i SSSR-a po pitanju da agresiju ne samo treba odbaciti, već i osuditi i zabraniti. Istovremeno, moskovske vlasti su domaćim pravom i ugovorima kao takvim ukazivale na nešto drugo, u smislu da su se smatrali, prije svega, sredstvom vanjske politike i instrumentom unutrašnje propagande, a ne autonomnim skupom pravila. koji vezuju Sovjetska spoljna politika.
Jedan od faktora koji je rasvijetlio ponašanje Kremlja u Ukrajini od 2014. je da je XNUMX-ih i XNUMX-ih SSSR dobio geopolitičku restauraciju od Zapada kao posljedicu svoje nezamjenjivosti u naporima oružanog sukoba protiv njih. Axis Powers. Tokom procesa od Nürnberg, napad nacističkih trupa na suverenitet i teritorijalni integritet Poljske, koji se dogodio 1. septembra 1939. godine, smišljen je kao pravi zločin protiv mira. Međutim, SSSR je nastavio da karakteriše svoju neprijateljsku vojnu okupaciju istočne poljske teritorije 17. septembra 1939. nadalje kao oslobođenje. Pitanje je zašto je Moskva uspjela da se izvuče sa ovim pristupom. To bi mogla biti lekcija koju je Kremlj naučio, a koja ima reperkusije u naše vrijeme i za Putina, uostalom, tako funkcionira međunarodno pravo, crno na bijelo ispisano od pobjednika.
Nakon Drugog svjetskog rata odlučeno je da se usvoji Carta delle Nazioni Unite zaštititi buduće generacije od ratne pošasti, u kojem je evocirana norma koja je sada postala gotovo imperativ i uobičajena (poziva se na član 2, stav 4) u kojoj je jasno da se «članice moraju uzdržavati u svojim međunarodnim odnosima od prijetnjom ili upotrebom sile, bilo protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti bilo koje države, ili na bilo koji drugi način koji nije u skladu sa ciljevima Ujedinjenih naroda”, odredba koju je prekršila Moskva protiv Ukrajine.
Nezakonitost aneksije bila je logična i neizbježna posljedica pribjegavanja i upotrebe vojne prinude, uprkos njenoj zabrani koju navodi međunarodno pravo. Sjedinjene Države su već formulisale Stimsonova doktrina prema kojem ne bi bile priznate teritorijalne promjene nastale kršenjem Briand-Kellog pakta, tj. nepriznavanje de facto situacija utvrđenih kršenjem međunarodnog prava, kao što je ništavost Minhenskog sporazuma iz 1938. ili aneksije baltičkih država od Moskve 1940 et alia. Ovaj pristup je kasnije postao nadaleko poznat i korišten kao doktrina nepriznavanja, kao posljedica zabrane agresije i upotrebe vojnih instrumenata u međunarodnom pravu. Nadalje, uzimajući u obzir pitanje posljedica nezakonitosti, pravila iz Komisija za međunarodno pravo Nacrt članova o odgovornosti države, usvojen 2001. od strane Generalne skupštine UN, uvode pojam teška kršenja «sa strane države koja ima obavezu koja proizilazi iz imperativne norme opšteg međunarodnog prava (član 40)» i podsjeća da «nijedna država neće priznati kao legitimnu situaciju stvorenu ozbiljnim kršenjem, niti će pružiti pomoć ili pomoć u zadržavajući takvu situaciju (član 41. stav 2.), ovo drugo odražava međunarodno običajno pravo.
Međutim, nezakonitost najave ruske aneksije Kremlju postaje sasvim jasna čak i ako se pojedini ugovori i sporazumi o ukrajinske granice. In Budimpeštanski memorandum iz 1994. godine, čiji su potpisnici bili vlasti Kijeva, Moskve, Londona i Washingtona, koje su potvrdile Ukrajini svoju posvećenost poštovanju suvereniteta, nezavisnosti i postojećih granica ukrajinske države, afirmišući i nezavisnost ukrajinske politike. U januaru 2003. Moskva i Kijev su zaključili sporazum o granici u kojem je Ruska Federacija priznala postsovjetske ukrajinske granice, uključujući Krim i Donbas, kao teritorijalne pojaseve koji pripadaju Ukrajini. Ovaj sporazum je potpisan od strane predsjednika Vladimira Putina i propisno su ga ratificirali parlamenti obje zemlje. Stoga, nedozvoljeno ponašanje Moskve u narušavanju ukrajinskih granica vojnom agresijom znači da je napušten ruski pristup koji je dosljedno usvojen do 2014. godine.
Nadalje, ne može se pobjeći utisku da je Kremlj, barem pro forme, pokušao da izazove čuđenje da se inkorporacija ili aneksija navedenih teritorija može smatrati potpuno legitimnim, prema međunarodnom pravu. U principu, identičan pristup je slijedio kaoaneksija Krima. Prije svega, moskovska vlada je priznala nezavisnost dotične teritorije i nakon toga je brzo pripojila. L'pravni akt, na primjer, koju je izdao predsjednik Vladimir Putin 29. septembra 2022. godine, u kojoj se priznaje suverenitet i nezavisnost države Hersonske oblasti odnosi se na općepriznate principe i odredbe međunarodnog prava, posebno na princip jednakosti prava i samoopredjeljenja naroda . Sa istorijskog gledišta, već ilegalnom aneksijom tri baltičke države Estonije, Letonije i Litvanije, SSSR je pokušao da stvori privid izbora, a samim tim i neku vrstu demokratskog legitimiteta, budući da su se svi ovi akti dogodili nakon prijetnja prisilom i izbori bili su samo farsa. Čak i nakon 1945. godine, sovjetska dominacija u istočnoj Evropi bila je, po pravilu, određena prikrivenim izborima, iako je Staljin uvjeravao Čerčila i Ruzvelta da će se uzeti u obzir pravo naroda na samoopredjeljenje.
U Putinovom govoru 30. septembra vidi se da ruska vlada na rat u Ukrajini gleda kao na zamjenski sukob oko sadašnjosti i budućnosti svjetskog poretka.. Zakupac Kremlja je motivisao referendume slijedeći liniju i poštovanje Povelje UN-a uz pozivanje na član 1. stav 2. koji kaže da je jedna od svrha međunarodne organizacije UN-a „razvijanje prijateljskih odnosa među narodima zasnovanih na poštovanju i principu jednakosti prava i samoopredjeljenje naroda". Dakle, čak i ako je Rusija, nastala iz pepela SSSR-a, kritikovala pravo naroda na samoopredjeljenje kao razlog za otcjepljenje, sada se na to i formalno poziva, pravdajući Putinovu najavu aneksija na štetu Ukrajine. Na kraju se napominje da pristup Ruske Federacije na čelu sa Putinom karakteriše neka vrsta Schmittian decisionism.
U svom poslednjem govor ustanak 30. septembra, ruski predsjednik čak je kritizirao zapadnu civilizaciju, tvrdeći, između ostalog, da ona želi utvrditi ko može vršiti samoopredjeljenje, a ko ne, dodajući i da je veliki dio država prihvatio da postanu vazali Sjedinjenih Država i neokolonijalnog Zapada, ali da njegova Rusija nikada neće podleći tako ponižavajućoj ulozi.
U zaključku, mora se dodati da jezgro međunarodnog poretka, koji se zasniva na pravilima, svakako može biti samo isto međunarodno pravo koje sve države, uključujući i samu Rusiju, moraju poštovati i poštovati bez se i bez ma. Početkom devedesetih godina prošlog veka i početkom ovog novog veka Rusija je već prihvatila poštovanje granica sa Ukrajinom. Iako sada nastoji da mutira takva granična razgraničenja kroz kroz vojnu prisilu i kroz jednostrane aneksije, ovo predstavlja izazov ne samo za Ukrajinu, subjekt međunarodnog prava, suverenu državu, ali i za cjelokupnu strukturu međunarodnog pravnog sistema kao takvog.