Autor: Francesco Matera
Snažno ponovno naoružavanje je ono što Evropa vidi na ne tako dalekom horizontu. Ratni vjetrovi koji dolaze iz Ukrajine i prijetnja čvrste Rusije, sposobne da izazove Zapad, uprkos teškim sankcijama koje su joj primijenjene, samo su neki od faktora koji tjeraju Stari kontinent da mora ozbiljno razmišljati o drugačijem pristup u spoljnoj politici, predviđajući zajedničku odbranu uz uspostavljanje poverenika za vojna pitanja. Kako je rečeno na "upozorenje” dolazi ne samo iz Rusije i kineskih ambicija na Mediteranu, već i iz Sjedinjenih Država nakon što je vjerojatni novi predsjednik Donald Trump podsjetio zemlje članice NATO-a na potrebu da 2 posto svog BDP-a usmjere na vojnu potrošnju.
Kako to nije uspjelo, sam Trump je pozvao Putina da učini ono što smatra najprikladnijim jer zemlje koje ne poštuju pravila ne bi uživale u američkom odbrambenom kišobranu. Čak i ako Trumpov nesretan izlazak liči na trik predizborne kampanje, ipak se jasno nameće činjenica da je potrebno ispraviti praznina institucionalno u odbrani zajednice što, kao logičnu posljedicu, predviđa i jednosmjernost u poslovima nabavke vojni. To je zbog različitih izazova s kojima se Evropska unija već suočava i sa kojima bi mogla biti primorana da se suoči sama kako bi branila svoje strateške interese koji se često ne poklapaju s interesima NATO-a (čisto odbrambene organizacije) niti s onima Amerikanaca.
S tim u vezi, prijedlog posebnog plana Evropske komisije i visokog predstavnika za vanjske poslove i sigurnost za novu industrijsku strategiju za evropsku odbranu je već spreman. Prijedlog bi mogao biti odobren već na sljedećem sastanku u martu. Cilj je razjasniti put koji omogućava evropskoj odbrambenoj industrijskoj i tehnološkoj bazi da maksimizira svoju spremnost za reakciju, što se smatra ključnim u trenutnom geopolitičkom kontekstu.
Godine 2022. vojna potrošnja država članica porasla je osmu godinu zaredom i dostigla 240 milijardi eura. Međutim, 78% ratnog materijala kupljenog od početka rata u Ukrajini do juna 2023. dolazilo je od neevropskih dobavljača, od čega je skoro dvije trećine dolazilo iz Sjedinjenih Država. Nadalje, proizvodnja 46 najhitnijih vojnih dobara raspoređena je u 23 različite države članice, naglašavajući potrebu za većom kohezijom i saradnjom.
Prijedlog EU nastoji odgovoriti na ove izazove kroz tri vodeća principa: poboljšanje, saradnja i evropski fokus. To znači racionalizaciju opskrbe kroz zajedničke kupovine, u skladu s pozitivnim iskustvima poput onih u vezi s vakcinama i plinom, uključujući industrijske aktere i uspostavljanje Grupe europske odbrambene industrije na visokom nivou.
Nadalje, prijedlog ima za cilj da identifikuje programe od zajedničkog interesa za koncentrisanje evropskih napora i finansiranja, promovišući pojavu autonomnih evropskih odbrambenih kapaciteta, kao što su sajber odbrana i integrisani sistemi vazdušne i raketne odbrane. Predlaže se i jačanje Evropskog instrumenta za zajedničku nabavku kako bi se povećao postotak zajedničke kupovine do 2030. godine i standardizirao standard interoperabilnosti naoružanja.
Kako bi se podržala ova transformacija, prijedlog predviđa novi regulatorni okvir tzv Evropski program naoružanja, koji nudi finansijske poticaje državama članicama koje ispunjavaju zahtjeve i porezne olakšice za zajedničku kupovinu. Nadalje, predlaže se postepeno stvaranje Evropskog vojnog prodajnog mehanizma kako bi se osiguralo adekvatno i efikasno snabdijevanje evropskom opremom.
Stoga su potrebna značajna finansijska sredstva, tako da plan uključuje okretanje Evropskoj investicionoj banci i reformu postojećih instrumenata kao što je InvestEu za podršku ciljevima odbrane.
Nadalje, predlaže se da se potrebe odbrane integrišu u strukturne fondove kohezione politike. Iako nedostaju neki kvantitativni detalji, tekst je trenutno u fazi evaluacije i čini se da je njegova osnovna struktura predodređena da ostane nepromijenjena, s obzirom na konvergenciju o potrebi da se odbrana i sigurnost postave kao prioriteti za Evropsku uniju.
Pretplatite se na naše novine!