(autor Federica De Stefani, pravnica i šefica Aidr-a za regiju Lombardija) Sloboda izražavanja, suštinski temelj svakog demokratskog sistema, donosi sa sobom, u digitalnom svijetu, nijansiranu percepciju granica i ograničenja do kojih također mora biti podvrgnuti online.
Ekspresivan jezik, zapravo, ako se ne koristi pravilno, može dovesti do uvrede i nasilja, posebno u oblasti kao što je digitalna gdje i danas još uvijek pogrešno vjerujemo u nekažnjivost počinjenih radnji.
Maksimalni izraz ovog fenomena je tzv. govor mržnje, shvaćen kao stvarno izazivanje mržnje, s obzirom na to da je jedina svrha govora iskazivanje mržnje i netrpeljivosti prema osobi ili grupi.
Digitalne, nove tehnologije i društveni mediji nesumnjivo su potaknuli debate, veze, razmjenu, a sa njima i fenomen govora mržnje, sa krivičnim djelima koja se mogu odnositi na diskriminaciju različitih vrsta, od rasne do vjerske, od politike do sporta.
Možda se čini apsurdnim, ali epizode se tiču mnogih sektora, heterogenih i veoma različitih jedni od drugih, poput sporta i politike.
Među najnovijim epizodama, nakon pobjede reprezentacije Italije protiv selekcije Španije na Evropskom prvenstvu u fudbalu, uvrede i prijetnje upućene Alice Campello, supruzi Alvara Morate, krivoj za izjednačujući gol.
Igrač je, između ostalog, već prije nekoliko sedmica, zajedno sa suprugom i djecom, bio predmet prijetnji smrću.
Ako analiziramo presedane na sportskom planu, nema vijesti o pravosudnim inicijativama koje imaju za cilj ograničavanje ove pojave, za razliku od, na primjer, onoga što je uradila bivša predsjednica Komore Laura Boldrini koja je, uoči neprihvatljivih uvreda i prijetnji primio na društvenim mrežama, osudio svoje mrzitelje, što je dovelo do osuda.
Prve studije o govoru mržnje u digitalnom svijetu objavljene su krajem devedesetih u Sjedinjenim Američkim Državama i ističu neograničeni potencijal alata koji se koristi. Web nema fizičku ili geografsku granicu, ima globalnu difuziju i zajednički sadržaj može doprijeti do neograničenog broja subjekata u isto vrijeme i iz tog razloga se odmah čini da je odbrana od govora mržnje teška ako je, zaista, nije nemoguće.
U ovoj viziji, kritična pitanja određena su funkcioniranjem samog interneta, koji omogućava da se sadržaj "prividno" izbriše s weba, s obzirom da je njegovo uništenje, operaciju koja bi garantirala njegovu potpunu eliminaciju, gotovo nemoguće postići.
Daljnji kritičan element je nemogućnost preventivne kontrole sadržaja koji se objavljuju na internetu, kontrole koja bi se, prema nekim kriterijima i prema nekim studijama, u budućnosti mogla pretpostaviti korištenjem umjetne inteligencije.
Sa pravne tačke gledišta, postoje li neki alati za suzbijanje ove pojave?
Odgovor može biti samo potvrdan, ali on spada u pravosudnu sferu koja se, po mnogo čemu i iz različitih razloga, smatra nekompatibilnom s online svijetom.
Širenje i postojanost fenomena u vrlo različitim oblastima, sada sa svakodnevnom učestalošću i sa heterogenom difuzijom između starosnih grupa korisnika, mora dati povoda za promišljanje ne samo sa pravne tačke gledišta, već i sa kulturološke.
Posvećenost širenju kulture koja se bori protiv govora mržnje trebala bi predstavljati osnovu svake akcije usmjerene na digitalnu kulturu, kako odraslih tako i mladih korisnika.
Međutim, ako razmišljate o tome šta se dešava tokom fudbalske utakmice, o uvredama i pretnjama koje su rezervisane za decu fudbalera, shvatićete da kultura može biti samo prvi suštinski i neophodan korak koji treba preduzeti, ali da zakon mora pomoći borba protiv govora mržnje uzimajući u obzir posebnosti dva različita i povezana svijeta poput regulatornog i digitalnog.