Prošlog 21. marta, Holanđani su glasali za novi zakon o bezbjednosnim i obavještajnim službama, u holandskom Wet op de Inlichtingen-en Veiligheidsdiensten (ili WIV). Nezadovoljstvo javnosti zbog novog obavještajnog akta došlo je prilično kasno. U avgustu je grupa studenata u Amsterdamu uspjela prikupiti preko deset hiljada potpisa za konsultativni referendum o Zakonu o obavještajnim i sigurnosnim službama, na koji su se Predstavnički dom složio 14. februara, a Senat 11. jula 2017. godine. Studenti su dobili podršku od strane raznih organizacija za građanske slobode, uključujući Amnesty International i Bits of Freedom, i podnio peticije sa 300.000 potpisa. Po zakonu (koji je u međuvremenu ukinut) holandska vlada je morala održati konsultativni referendum o novom zakonu.
Zaključci koje će izvući iz većine „da“ ili „ne“, na osnovu procenta izlaznosti, nisu jasni. Neki lideri koalicionih stranaka, kao što je demokršćanski parlamentarni lider Sybrand Buma, rekli su da će u potpunosti ignorisati referendum. Malo kasni za stranku (parlament je raspravljao i prihvatio novi zakon tokom 2017. godine). Studenti su podjednako zabrinuti zbog grupa za digitalna građanska prava koje žele da započnu diskusiju o „zakonu o prisluškivanju” ili „zakonu o usisivačima”, koji se u popularnim metaforama češće naziva „policijski zakon”.
Iako je ovaj složeni zakon učinjen sveobuhvatnijim za rješavanje raznih obavještajnih pitanja, diskusija je bila fokusirana isključivo na „gilnet“: presretanje komunikacijskog saobraćaja koji prolazi kroz optičke kablove i kablove, posljedice primjene ove posebne moći za privatnost holandskih državljana.
Razumljiva je činjenica da aktivisti biraju metaforu da navedu svoje zamjerke na ovu apstraktnu obavještajnu metodu: u članu 48. zakona ovo ovlaštenje je opisano kao „presretanje, prijem, snimanje i slušanje bilo kojeg oblika telekomunikacija ili prijenosa podataka“ od strane sredstva automatiziranog rada, bez obzira gdje se to odvija.” Od 1913. godine, kada su prve tajne službe u Holandiji institucionalizovane, pristalice i protivnici raspravljaju o svom tajnom i nevidljivom radu koristeći privlačne metafore, kako bi ga učinili opipljivijim, vidljivijim i stoga razumljivijim. Službu unutrašnje bezbednosti (BVD), osnovanu 1949. godine, neki su okarakterisali kao nerelevantan „klub tračeva“, a drugi kao moćno „Foušeovo oruđe“, „Džina u senci“ ili kao „tajnu bodljikavu ” „gvozdena vatra” unutar koje bi holandska demokratija bila blokirana.
Uključeni glumci odabrali su ove metafore iz posebnog razloga. Poslanici koji su smatrali da se previše novca troši na službu sigurnosti rekli su da strahuju da će obavještajna zajednica rasti kao "gljiva". Socijaldemokrata Jaap Burger govorio je o "mreži kontrole nad cjelokupnim holandskim stanovništvom". Aktivisti i studenti koji su se 60-ih zalagali da treba ukinuti službu bezbjednosti opisali su je kao „anahronizam“, zastarjeli ostatak prošlosti i kao vječni motor.
Insights
Od prošle godine Holandija ima novi zakon koji reguliše dve tajne službe, AIVD i MIVD. Novi zakon o obavještajnim i sigurnosnim službama (Wet op de inlichtingen-en veiligheidsdiensten ili Wiv) bio je i još uvijek je žestoko kritiziran, prije svega zato što omogućava neciljani pristup telefonskom saobraćaju i kablovskom internetu. Prema prethodnom zakonu, koji datira iz 2002. godine, obavještajne službe su bile ovlaštene da vrše masovno presretanje bežičnih prijenosa, kao što su satelitske i radio komunikacije, naravno tradicionalni ciljani telefoni i internet utičnice usmjerene na pojedinačne mete.
Zabrana masovnog prisluškivanja kablova nije jedina stvar po kojoj se holandske obavještajne službe razlikuju od onih u mnogim drugim zemljama. Vjerovatno najveća razlika je u činjenici da se WIV primjenjuje i na strane i na domaće operacije, kao da su dvije obavještajne službe odgovorne i za domaću sigurnost i za strane obavještajne službe.
Opća obavještajna i sigurnosna služba (Algemene Inlichtingenen Veiligheidsdienst, ili AIVD) pokriva civilni domen i fokusira se na džihadistički terorizam, radikalizaciju, desni i ljevičarski ekstremizam, kontraobavještajne i sajber prijetnje. Ovo je uglavnom domaće, ali AIVD također ima malu podružnicu koja prikuplja strane informacije iz i o odabranom nizu zemalja. Vojna obavještajna i sigurnosna služba (Militaire Inlichtingen en Veiligheidsdienst, ili MIVD) pokriva vojna pitanja i stoga je više eksterno orijentisana od svog civilnog kolege. MIVD je odgovoran za sigurnost holandskih oružanih snaga i za prikupljanje stranih obavještajnih informacija u vojnim pitanjima, dok istovremeno pruža podršku holandskim vojnim misijama u inostranstvu, kao što je Mali. Kada je riječ o obavještajnim signalima (SIGINT), AIVD i MIVD su udružili svoje napore u zajedničkoj jedinici pod nazivom Joint SIGINT Cyber Unit (JSCU), koja je postala operativna 2014. JSCU je odgovorna za većinu tehnike presretanja , od tradicionalnih telefonskih presretanja do IT operacija. JSCU nije ovlašten za izvođenje ofanzivnih sajber operacija. Potonje vodi Cyber komanda odbrane (DCC) holandskih oružanih snaga.
Od svog prethodnika, Nationale Sigint Organisatie (NSO), JSCU je zauzeo dvije velike stanice za prisluškivanje: satelitsku presretnu stanicu u blizini Buruma u sjevernoj pokrajini Friesland i relativno veliki radio presretač u blizini Eibergena, odmah iza njemačke granice na istoku zemlje. Ove lokacije se koriste za masovno presretanje bežičnih komunikacija, prvenstveno u vojne svrhe, budući da je većina (ali ne i sve) civilnih komunikacija prešla na optičke kablove.
Za novu snagu neciljanog presretanja kablovskog saobraćaja, u naredne četiri godine biće uspostavljene četiri nove pristupne tačke. Veliko je pitanje, naravno, gdje će biti te pristupne lokacije: građani strahuju da će doći do hita u velikoj amsterdamskoj centrali AMS-IX da će holandske službe moći 'čitati svačiju poštu'.