Donosimo intervju koji je našem predsjedniku dao direktor odbrane Oline, Andrea Cucco, o Libiji i hitnom francuskom miješanju.
________________________
General Pasquale Preziosa, bivši načelnik štaba Ratnog vazduhoplovstva do 2016. godine, a danas predsednik PRP kanal – prpchannel.com – donosi detaljnu analizu pitanja libijske krize i francuske „jurišne” vanjske politike. Uz ispitivanje sadašnje i istorijske situacije (odraz stvarnosti koja možda nije baš svima poznata), sugeriše jedinstvo italijanskih političkih snaga.
Generale Preziosa, da li je Francuska uvek kovala zaveru protiv naše zemlje?
Ništa što nije bilo predvidljivo, vuk gubi krzno ali ne i porok. Ponašanje Francuske prema Italiji mora se analizirati očima geopolitike. Nedavni događaji koji su se desili u odnosima dve zemlje, koji su delovali idilično, podsećajući i na susrete u "Ventotenu", mogu se sažeti u nekoliko koraka. Makron pobjeđuje na izborima u Francuskoj, a Italija se raduje što je "pronašao" saveznika koji bi trebao dijeliti ista uvjerenja da reformiše eurozonu i bolje se odupre njemačkom pritisku za problem deficita i duga: obradovali smo se prerano. Nažalost, prvi negativan signal stigao je sa zahtjevom Italije za pomoć u problemu migracija koji je u toku i sa odbijanjem Francuza. Nakon toga, Francuska i Španija su takođe odbacile mogućnost da bi neki brodovi puni migranata mogli pristati u španske i francuske luke. Da ništa ne bi propustila, Francuska je organizovala sastanak u Parizu između Serraja i generala. Haftara, da preuzme vodstvo u dosijeu o Libiji koji je ranije dodijeljen Italiji. Italija je odgovorila, na zahtjev, planom da pošalje neke brodove u libijske teritorijalne vode kako bi pomogla libijskoj obalskoj straži u borbi protiv ilegalne migracije.
Govorimo li samo o Libiji?
Francuska je nedavno objavila svoju namjeru da nacionalizira francuska brodogradilišta STX, koje je nedavno kupio Fincantieri sporazumom s prethodnim francuskim predsjednikom. Italijanska zabrinutost je da je nova francuska administracija snažno preorijentisala svoje odnose sa Nemačkom, slabeći one sa Italijom, a francusko-njemački izbor da sarađuje za novi borbeni avion, isključujući Italiju bez obzira, jasno je svedočanstvo, Francuska se već ranije ujedinila svoje sudbine na daljinski upravljanim borbenim avionima sa Velikom Britanijom, uvek isključujući našu zemlju.
A SAD?
Italija je zabrinuta da bi se njena trenutna politička slabost mogla dodatno smanjiti nakon izbora u Njemačkoj sljedećeg septembra. Za Francusku je unutrašnja situacija, izvan izgleda, također složena jer u Francuskoj postoji jug povezan sa Mediteranom i odvojen od sjevera povezan sa sjevernoevropskom logikom. Naša zemlja dijeli istu zabrinutost u vezi sa mnogim problemima reforme eurozone, ali je pretpostavka Italije da je mediteranska Francuska mogla prevladati u novoj Macronovoj politici bilo, u najmanju ruku, rizično. Francuska vidi Nemačku povezanu sa Parizom kroz dva kanala: Evropsku uniju i NATO. Međutim, Francuska počinje razmišljati o tome da koristi sva diplomatska i nediplomatska sredstva da zadrži svoj status velike sile na međunarodnoj sceni. Ona pokušava da je percipiraju kao nezamjenjivu u Berlinu za kontrolu nad Evropom. È težak izazov, ali Francuska iza sebe ima godine iskustva i diplomatske intrige: Makijavelijev „docet“.
Možemo li se nadati pozitivnoj promjeni politike u budućnosti?
Italija neće moći očekivati ništa dobro od Francuske što ne služi interesima druge strane Alpa. Za unutrašnje aspekte Libije, Francuska je preko svojih izaslanika u zemlji oduvijek bila prisutna na terenu, jedan od mnogih je pilot Libijskog Miragea iz Gadafijevog perioda koji je bio i vojni ataše u Francuskoj: imena su poznata onima koji treba da znaju. Sa njim je francuska odbrana održavala jake veze sa plemenom Zintan i sa gen. Haftar. Pariška deklaracija koju su potpisali Serraj i Haftar treba smatrati niskim profilom i politički značajnom, s ciljem postizanja nacionalne amnestije za sve zaraćene libijske frakcije, čime se može izbrisati zločin pobune koji je dio libijske vojske počinio protiv Gadafija za događaje 2011. godine i pominje mogući period za moguće sljedeće izbore u Libiji. Koja je država promovirala ustanak protiv Gadafija? Svakako ne Italija koja je imala privilegovane odnose sa Libijom i veliki sporazum o saradnji, odnos sa Italijom se ne može napadati ni diplomatski ni politički. Međutim, sa aspekta vanjske i energetske politike, jasno je da Francuzi nisu cijenili sporazum Berlusconija Gadafija za ENI.
Pa ovo je sada u javnom domenu. Šta Italijani ne znaju?
Francuska je imala i ima iscrpljujuće naftne bušotine u Alžiru, dok su libijske bile i još će se eksploatisati, ostale su netaknute iranskim libijskim sankcijama. Ni Velika Britanija sa British Petroleumom nije ostala ravnodušna. Nekada je, kao grom iz vedra neba, Velika Britanija pustila bombarder Lockerbie (libijski) uz neki protest Sjedinjenih Država, ali kao što vidimo, posao je posao. Sa sirovom naftom po cijeni od 50 dolara po barelu, svi sada moraju moći crpiti naftu bez upotrebe sofisticiranih tehnologija: čak i Rusi. Ovo je igra danas u Libiji, veliki izazov s kojim se ujedinjena Italija mora suočiti, čak i ako na kraju zakonodavnog tijela i sa političkom budućnošću koju treba izgraditi, jer će razvoj ove konfrontacije, nacionalnog, evropskog i međunarodnog, biti naslijeđe onih koji će preuzeti.
Otkud ovo takmičenje sa Francuskom?
Za razumijevanje francuskog ponašanja potrebno je ispitati nekoliko geopolitičkih činjenica. Sa istorijske tačke gledišta, jedan od nuspojava Francuske revolucije bio je koncept nacionalizma: stanovništvo sa zajedničkim poreklom, istom lozom i zajedničkim jezikom, deli istu sudbinu, to će, istorijski gledano, postati osnova nacionalna država. Još jedna važna stvar, opet iz geopolitičke perspektive, jeste da Francuska ni nakon završetka Hladnog rata još nije zatvorila poglavlje s Njemačkom i traži način da koegzistira s ovom zemljom u svjetlu velikih globalnih promjena u djelu. , ponovno ujedinjenje Njemačke, njemački BDP stavlja Njemačku kao vodeću evropsku ekonomsku silu i zahtjev za povećanje vojne potrošnje na 2% od strane SAD. Podsjetimo, Francuska se 1940. godine borila za svoje postojanje protiv njemačke prijetnje i bila je poražena (progutana), za kratko vrijeme, od njemačke vojske. Godine 1945., s američkom nuklearnom zaštitom, stvari su se promijenile u Europi: pogrešna nova Maginot linija, za Francusku ju je predstavljala Zapadna Njemačka, Francuska je ponovo procvjetala sa snažnom tendencijom ka nacionalizmu, Velika Britanija je započela rekonstrukciju svoje zemlje uništene oštrim sukoba, Španija je bila pod vlašću Franka, dok su Italija, Austrija i Nemačka završile pod kontrolom okupacionih snaga.
Izgubili smo.
Za Njemačku i Italiju, evropska saradnja bila je jedini način da se ponovo pridruže međunarodnoj zajednici. Za Francusku, projekat Evropske unije bio je rastrgan između osjećaja straha i ambicije: straha da se Njemačka spriječi da bude samo saveznik Francuske i ambicije da postane globalna sila bez brige o odbrani od Njemačke. Tokom Hladnog rata Francuska nije uvijek imala proameričku politiku i njeni dobri odnosi sa Sovjetskim Savezom su bili poznati. Francuska je razvila vlastito nuklearno odvraćanje nezavisno od NATO-a, u koje je potom ponovo ušla samo politički (ne i vojno), zahtijevajući veliko priznanje, kasnije odobreno, za visoke NATO pozicije. Takođe je u velikoj meri razvio svoje odnose sa Drugim i Trećim svetom.
Kraj Hladnog rata slavio se širom svijeta, ali ne i u Francuskoj koja nije primijetila veliku prijetnju od Sovjetskog Saveza. Ponovno ujedinjenje Njemačke bilo je još jedan element koji mnoge Francuze nije obradovao zbog zabrinutosti proistekle iz događaja koji su se dogodili u Drugom svjetskom ratu. U stvari, Francuska je na sve načine pokušavala da Njemačka ostane usidrena evropskim institucijama, a kada je došlo do ponovnog ujedinjenja, u velikoj je mjeri podržala Ugovor iz Maastrichta tako da su dvije zemlje bile povezane zajedničkom valutom. Kako bi zadobili naklonost Nijemaca, Francuzi su podržali politiku njemačke centralne banke da ECB zadrži niske nivoe inflacije. Današnja evropska pravila zasigurno ne stavljaju u nepovoljan položaj Nijemce, naprotiv, ako bi ta pravila nestala, dvije bi se zemlje našle u sasvim suprotnim pozicijama. Nemci imaju svoju agendu i danas su zemlja u Evropskoj uniji sa najjačom ekonomijom, s druge strane Francuska nije zadržala isto liderstvo u odnosu na periode hladnog rata.
Čini se da je navodno zajedničko rukovodstvo Evropske unije između dvije zemlje pristrasno u korist Njemačke. Jedan od značajnih podataka je i stopa nezaposlenosti između dvije zemlje: oko 10% za Francusku, znatno iznad evropskog prosjeka koji iznosi 8%, oko 4% za Njemačku. Još jedna značajna činjenica je da Francuska ima trgovinski deficit od 2000-ih sa uvođenjem eura, javni sektor zapošljava četvrtinu francuske radne snage, uz visoke cijene, visoke poreze i posljedično visok javni dug. Francuska demografija se dosta promijenila posljednjih godina, formiranjem u mnogim općinskim zajednicama „kvartova“ muslimanskih i sjevernoafričkih imigranata, epicentra borbi, kriminala, a ponekad i radikalizacije, s poteškoćama u integraciji u društveno tkivo.
Ekonomska stagnacija i socijalne tenzije izazvale su veliko nezadovoljstvo u Francuskoj: političkim snagama - socijalistima i konzervativcima - nedavno su se pridružile snažno nacionalističke, antievropske snage, ugrožavajući tobožnji kontinuitet francusko-njemačkih odnosa.
Tokom kolonijalnog perioda, glavni cilj Francuske bio je da zakomplikuje život u kolonijama ostalim evropskim silama, prije svega Italiji, ali i engleskim kolonijama jugoistočne Azije i Sjeverne Amerike, sjetite se Fayettea koji je predvodio nezavisnost SAD od Velika britanija. Profitabilnost kolonija nije bila toliko važna koliko mogućnost kompliciranja života drugima, navodnim neprijateljima. Ista strategija je nastavljena i tokom perioda Hladnog rata zapošljavanjem nekih lidera Trećeg svijeta da zakomplikuju život SAD-u, Britancima, Sovjetskom Savezu i Njemačkoj. Istorija je puna svega ovogazgodne radnje od strane Francuza kako bi stekli globalni uticaj.