(autor Massimiliano D'Elia) Donato Masciandaro na Il Sole24Ore izvodi neke prave letove mašte između CFA (afričkog franka) i eura, pokušavajući natjerati ljude da shvate da je potrebno stvoriti valutu u bivšim francuskim kolonijama i usidriti je za stabilnu valutu, euro, uz garanciju francuskog trezora, bio je potreba za stabilnošću u zemljama, onima iz bivših transalpskih kolonija, sa vrlo visokim rizikom od zapaljivosti. Danas, dakle, s obzirom na to da je potrebno usidriti slabu valutu za jaču i stabilniju, zašto ne staviti ECB, a ne više francuski trezor kao garanciju za CFA? To je bio zahtjev koji je nekoliko puta uputila sama kancelarka Angela Merkel predsjedniku Macronu koji je uvijek izbjegavao dublje zalaziti u temu sa evidentnom "nebrigom".
Kako Masciandro tvrdi, afrički franak i euro su dobro obavili svoju primarnu funkciju osiguranja stabilnosti, držeći nacionalne vlade podalje od monetarne politike. Monetarna politika je instrument ekonomske politike koji je izuzetno efikasan u skrivanju stvarne analize troškova i koristi svake javne intervencije. Budući da je dug koji se može proizvesti odmah uz nultu cijenu, s troškovima koji će se pojaviti kasnije i koji će nejednako utjecati na građane, novac je savršeno oruđe za one koji mogu imati izborne ili ideološke ciljeve.
Euro je radio na isti način, uklanjajući zaštitu monetarne stabilnosti od neizvjesnosti i nestabilnosti upravljanja od strane nacionalnih vlada u 19 evropskih zemalja, dodijelivši relevantan mandat nezavisnoj centralnoj banci, ECB.
Paralelno, CFA iskustvo je iskustvo 15 afričkih zemalja koje dijele monetarni režim sa tri glavna zajednička svojstva:
- vezali su kurs svoje valute za euro;
- kredibilitet ove veze garantuje francusko Ministarstvo finansija;
- fiskalna politika će možda morati da poštuje kriterijume kompatibilne sa održavanjem kredibiliteta deviznog kursa.
Ova ekonomska akcija odbranila je najslabije slojeve stanovništva od rizika inflatornih ili finansijskih balona, povećanja trgovine, a time i ekonomskog rasta. Opaženi troškovi su takođe bili spekularni: neefikasne ili oportunističke političke klase koje nisu u stanju da osmisle odgovarajuću ekonomsku politiku za suočavanje sa ekonomskim ciklusom, na kraju se žale na takozvani gubitak monetarnog suvereniteta.
Konačno, dva monetarna režima su isprepletena, tvrdi Masciandaro. CFA je primjer hibridne "eurizacije": valuta je kredibilna jer je vezana za stabilnu valutu. Danas je jemac francusko Ministarstvo ekonomije i u ekonomskom smislu postoji očekivani trošak, koji odgovara riziku da se moraju garantovati sve potencijalno konvertibilne monetarne obaveze.
Željena transalpska korist trebala bi biti povećanje trgovine sa Francuskom. Do sada dostupne procjene govore da i očekivani troškovi i koristi nisu relevantni, u poređenju sa veličinom francuske privrede.
Zašto ne razmisliti o potpunoj "eurizaciji" CFA? Garant konvertibilnosti bi stoga trebao postati ECB: to bi bio korak naprijed vrijedan divljenja koji bi dao izgubljeni podsticaj proevropskom raspoloženju zemalja EU koje se iz dana u dan raspršuje u neprikladnim izbornim „svađama“.
Ako Francuska zaista želi da pokaže svoju "dobru namjeru", trebala bi dati loptu ECB-u. Vrijeme ističe i takav bi potez zadao nevjerovatan udarac često van linije optužbi nekih članova M5S.
Ono što je sigurno je da bi se tada pojavio još jedan mali međunarodni problem: zašto ne staviti CFA ispod dolara, rublje ili juana?