Između Italije i Francuske postoji otvorena kriza. Nakon napada francuske vlade na italijansko upravljanje brodom Aquarius sa 629 migranata prikupljenih na moru, prema glasinama, premijer Conte bi mogao otkazati zakazanu posjetu Jeliseju. Zabrana pristajanja koju su italijanske vlasti nametnule brodu nevladine organizacije SOS Mediteranée izazvala je kritike Francuske, ali i Španije. Opasnost da će se politička napetost između Rima i Pariza u ovim satima degenerirati pokazala se jasnom od izjave Gabriela Atala, glasnogovornika stranke predsjednika Emmanuela Macrona, koji je odluku italijanske vlade da zatvori luke za brod definirao kao "povraćanje" prepun žena i dece. Zatim su uslijedile riječi Makrona koji je poziciju Italije definisao kao "neodgovornu" i "ciničnu". Otuda i moguća odluka premijera, koju je podijelio sa ministrom Salvinijem, da otkaže sastanak zakazan za petak sa francuskim predsjednikom. Odluka koja još nije našla zvaničnu potvrdu u Palazzo Chigi, ali koja se ipak čini da se uzima zdravo za gotovo, osim ako se ne poništi. A što bi između ostalog zvučalo i kao jasna poruka za Španiju, koja se pridružila horu kritičnih glasova, strahujući od kriminalnih rizika za Italiju zbog kršenja ljudskih prava. Trenutno smo još u ratu riječi, a italijanska vlada odgovara na riječi Jeliseja: "Ne prihvatamo licemjerne lekcije."
Izbor načina i vremena novostvorene populistički orijentisane italijanske vlade da interveniše na problemu nekontrolisanih migracijskih tokova, koji takođe postoji, i grub i nepovezan pristup Lega i M5 evropskom političkom scenariju, izlažu našu zemlju rizik od političke izolacije. Međutim, svima su skrenuli pažnju na pitanje koje je predugo ostalo bez odgovora i koje se vremenom dodatno zakomplikovalo, jedan hitan slučaj za drugim. Dio odgovornosti za ovakvo stanje može se pripisati Italiji, koja je vremenom na kraju prihvatila, na osnovu nepredviđenih situacija, konsolidaciju prakse upravljanja hitnim slijetanjima, što je međutim u otvorenoj suprotnosti s konvencijama i sporazumi potpisani godinama, od SAR (konvencija potpisana u Hamburgu 1979.) do SOLAS (međunarodna konvencija za sigurnost ljudskog života na moru). Zapravo, kao stvar zakona, mnogo evocirani SAR (potraga i spašavanje) predviđa procedure i odgovornosti koje su posljednjih godina zanemarene po izboru, kao što je slučaj na Malti, ali i iz razloga povezanih sa promijenjenim scenarijima u Mediteran. Malta je polagala pravo na SAR područje 750 puta veće od vlastite teritorije, međutim Valletta nikada nije izvršila svoju jurisdikciju, što je praktično prisililo našu zemlju da proširi svoju zonu intervencije na Mediteran. Druga je priča o Libiji, koja je kao rezultat međunarodne intervencije kojom je svrgnut Gadafi, danas još uvijek previše nestabilna da bi se bavila svojim SAR područjem. Slična situacija se odnosi na SAR Tunis. Pa, posljednjih godina je Italija bila ta koja je popunila te praznine u odgovornosti, spasivši hiljade života na moru, pokazujući veliki duh prilagođavanja i nemali osjećaj za humanost. Ali rezultat je da je naša zemlja tako postala jedina luka za migrante sa juga u Evropi. I upravo u ovoj konsolidovanoj praksi, iako u suprotnosti sa zakonom, odavno je deo aktivnosti nevladinih organizacija za pomoć stranim ljudima, koje su između ostalog optuživale da na ovaj način podstiču migracione tokove, nevladinih organizacija protiv kojih je italijanska vlada sada odlučila da intervenisati krajnjom mjerom zatvaranja luka.
Dok se ovo natezanje konopa koje Lega i 5S vode sa nevladinim organizacijama i drugim evropskim državama odvija na koži migranata koji bježe od siromaštva i ratova, pitanje je hoće li Salvini i Conteova vlada moći, nakon udaranja pesnicama o sto, također organizirati sveobuhvatnu dugoročnu strategiju, sposobnu da povrati supremaciju zakona nad praksom bez gubitka humanosti, i da postigne tu solidarnost, koju trenutno samo na riječima postižu evropski komesar Avramopoulos i njemačka kancelarka Angela Merkel.