(autor Andrea Pinto) Prije nekoliko mjeseci, prije nego što je virus preuzeo cijelo čovječanstvo, njegove živote, njegovo ponašanje i sigurnost, Svjetska zdravstvena organizacija je sastavila izvještaj o zdravstvenom sistemu u Africi iz kojeg je proizašla konsolidovana i , nažalost, poznata situacija alarmantne degradacije. U izvještaju je posebno istaknuto da HIV/AIDS i dalje uništava Afriku, gdje živi 11% svjetske populacije, ali 60% onih koji žive sa HIV-om, što je više od 90% od procijenjenih 300-500 miliona slučajeva malarije u svijetu svake godine pogađaju Afrikanke, od 20 zemalja sa najvećom stopom smrtnosti majki u svijetu, 19 se nalazi u Africi; ova regija također drži tužni svjetski rekord po neonatalnoj smrtnosti.
Još jedan nedavni izvještaj SZO navodi da je Covid-19 sada u potpunosti ušao u probleme afričkog kontinenta i da je broj potvrđenih pacijenata trenutno veći od sto hiljada.
Ali pravilno čitanje ovog najnovijeg izvještaja ne smije skrenuti pažnju čitatelja na broj zaraženih, već na broj potvrđenih.
Zapravo, na kontinentu koji traži žrtve zbog tekućih bratoubilačkih ratova, gladi, historijskih bolesti i kojem nedostaju adekvatni komunikacijski sistemi ili funkcionalne društvene strukture koje omogućavaju da bilo koja situacija bude pod kontrolom, moramo razumno misliti da podaci koji se odnose na covid-19 u Africi bi trebao biti pojačan na n-ti stepen.
Sto hiljada pacijenata obolelih od Covid-19 u Africi je verovatno vrh ledenog brega koji će, iako se tiče afričkog kontinenta, neizbežno uticati na naš kontinent i obrnuto i Italiju.
Ova Vlada je proteklih dana ponovo pokazala opsesivnu pažnju prema imigrantima. Što ne bi bio za osudu. Riječ gostoprimstvo, naime, može imati adekvatno značenje ako je riječ o ograničenom rubu stanovništva koji bježi od rata i predstavlja se za privremeni boravak na našem pragu. U tom trenutku solidarnost je neophodna. No, suočeni sa stotinama hiljada ljudi koji se kreću preko kontinenta kako bi uz pomoć nevladinih organizacija ili improviziranih sredstava stigli do obala naše zemlje, možemo samo potvrditi da više nije riječ o dočeku izbjeglica i izbjeglica ali to su planirani pokreti masa mladih Afrikanaca koji su ubačeni bez reda, bez podrške i bez pravila, u nacionalni društveni sistem koji svojim radom teško izdržava čak i talijanske porodice i koji stoga nikada neće moći obezbijediti budućnost za ove mlade ljude.
No, iako je to sada jasno i baki iz susjedstva, naši političari daju sve od sebe za migrante kao što su to učinili i nedavnom amnestijom i svima pada na pamet spontano pitanje: ali brine li se iko o rješavanju pitanja imigracije sa stanovišta zaraze covid-19 koja stiže iz Afrike?
Italija je već prošla vrhunac pandemije, koja je, putujući po svijetu, nedavno dotakla i afrički kontinent. Razumno je misliti da se tih sto hiljada bolesnih Afrikanaca, kao što se to dešavalo u svim regijama svijeta, pretvara u milione bolesnih i umrlih ljudi koji nemaju mogućnost da budu prijavljeni i o kojima nema vijesti.
Stoga je jasno i razumno misliti da je masa mladih Afrikanaca koji putuju u Italiju bila pogođena virusom, kao i cijelo čovječanstvo.
Pa zašto Vlada to ne popravi i zaustavi migracione tokove? Zašto riskirati otvaranje novih epidemija? Zašto preuzimati neodrživ teret intenzivne njege koji bi umjesto toga trebao pasti na zemlje porijekla ovih migranata, zašto ponovo dovoditi italijansko stanovništvo u opasnost? U samo jednom pitanju: zašto Vlada, suočena s hiljadama migranata koji svakodnevno slijeću na naše obale, ne izvještava parlament objašnjavajući šta čini kako bi izbjegla dovođenje hiljada zaraženih ljudi iz Afrike u Italiju?