Sredinom avgusta general Khalifa Haftar, vojni komandant Libijske nacionalne armije (LNA), otišao je u Moskvu. Poseta nije izazvala veliko interesovanje, delovala je kao jedna od klasičnih stranih poseta ruskoj prestonici. Posjeta je počela na aerodromu sastankom libijskog ambasadora u Rusiji. Susret, po mnogima, "neobičan", s obzirom da ambasador predstavlja onaj dio koji se ne sviđa generalu Haftaru - Vladu nacionalnog jedinstva, kojom predsjedava Fayez al-Sarraj -, priznatu od UN, a time i od međunarodne zajednice.
General Haftar je želio izbjeći gužvu oko diplomatskog protokola i odmah se sastati s ruskom delegacijom. Razgovori bi se dotakli mogućnosti ublažavanja sankcija UN-a na embargo na oružje.
Zanimljivi, ali neuvjerljivi argumenti. Moskva je već izrazila svoje mišljenje o ovim pitanjima i više puta je potvrdila svoju posvećenost održavanju međunarodnih obaveza i ne mijenjanju svoje pozicije. Pod uslovom anonimnosti, neki izvori bliski generalu Haftaru rekli su da je svrha posjete, u stvari, bila informiranje Moskve o pitanjima koja su obrađena u mirovnim pregovorima održanim u Parizu prošlog jula.
Mohamed B. Almontaser, libijski politički analitičar u Londonu, smatra da će Haftarova posjeta Moskvi samo potkopati mirovni proces. “Haftar se osjeća ohrabren novim valom kontakata na visokom nivou s Parizom i Moskvom, te će održavati i njegovati te kontakte kako bi unaprijedio svoju jedinu ambiciju“Almontaser je rekao, misleći na Haftarovu želju da postane libijska verzija egipatskog predsjednika Abdela Fataha al-Sisija. “Čini se da njegove izjave nakon dva mini samita ukazuju na njegovo neslaganje s libijskim premijerom Fayezom al-Sarrajom i njegovo kategorično odbijanje da radi pod civilnim političkim vodstvom".
Jasno je da su Almontaserove simpatije prema vladi Tripolija, ali njegovo razmišljanje ima smisla, kao i Haftarov put u Moskvu koji mu je omogućio da postigne bodove u vanjskoj politici i političkim poenima kod kuće. Haftarovi pokušaji da ojača svoju poziciju uz podršku Moskve – čak i ako ta podrška nije uvijek bila evidentna – bili su centralni za strategiju u međunarodnoj areni.
Zauzvrat, Moskva ima svoje razloge za pozivanje libijskog vojnog moćnika. Kremlj pokušava izgraditi čvrst put za interakciju sa administracijom francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. Moskva je objektivna i pozitivno gleda na Macronovu proaktivnu poziciju na Bliskom istoku, u poređenju sa njegovim prethodnikom Fransoa Olandom. Stav koji je pozdravio Kremlj i predznak određenih budućih odnosa sa Francuzima.
U međuvremenu, libijski mirovni proces je očigledno u zastoju. Da to nije slučaj, Tripoli i Tobruk bi zajednički pozvali na ukidanje embarga na oružje. Umjesto toga, strane direktno ili indirektno optužuju jedna drugu da predstavljaju prepreke mirovnom procesu.
Haftar je za France 24 rekao: "Sarraj je dobar čovjek", ali je dodao: "On ne može implementirati ono što je prihvatio." U istočnoj Libiji, koju Haftar kontroliše, ljudi opisuju Sarraja kao slabog političara i često navode njegov neuspjeh da protjera Muslimansko bratstvo i Al-Kaidu iz područja pod kontrolom njegove vlade.
Naravno, postoji i suprotna perspektiva. Kako Almontaser primjećuje, “u ovom trenutku postoje mnoge prepreke mirovnom procesu i dijalogu. Istočni blok se i dalje snažno protivi političkom sporazumu, „paktu potpisanom 2015. kojim je stvorena vlada jedinstva".
Dakle, pristalice jedne strane u suštini kritikuju lidera druge kao slabog i nesposobnog da konsoliduje vlast. Čak i pristalice Tripolija, međutim, priznaju da zapadne regije Libije i dalje predstavljaju smrtnu prijetnju mirovnom procesu.
Almontaser je rekao: “Postoji i određeni broj milicija na zapadu zemlje – koji se boje da ne izgube svoj uticaj i da budu podvrgnuti zakonu za svoje ratne zločine – koji zauzimaju oštar stav protiv bilo kakvog procesa ili pomirenja koji ih ne uključuje “. Stoga se ispostavlja da bi mnogi akteri na terenu više voljeli da se mirovni proces izbaci iz kolosijeka umjesto da se završi.
Drugo pitanje je milicija Misrate. Uprkos njihovom odsustvu u mirovnim pregovorima u Abu Dabiju i Parizu, milicije su i dalje od ključnog značaja u libijskim vojnim i političkim arenama. Sarrajove pristalice prihvatile su svoju ključnu ulogu u međulibijskom dijalogu, ali ih Haftar nikada nije prihvatio.
Niti su skrivene veze milicija Misrate sa Moskvom, prema izvorima bliskim LNA koji su tražili anonimnost. Zatim kažu da zavisi od toga koja će ruska strana imati kontakt sa milicijom Misrate. Ako je u pitanju Ministarstvo vanjskih poslova, ništa se neće dogoditi, ako je u pitanju Ministarstvo odbrane ili vojne agencije, strana LNA neće prihvatiti uplitanje i može doći do ozbiljnih problema. Ne treba zanemariti ni činjenicu da su neki predstavnici milicija Misrata nedavno posjetili Katar kako bi objavili odluku o formiranju vlastite vojske i rekli da odbacuju sporazume sa svojim istočnim libijskim kolegama. Navedeno bi dodatno pogoršalo situaciju na terenu.
U ovoj komplikovanoj situaciji, Moskva je zaista jedina sposobna da zbliži dvije strane i pruži odlučnu podršku mirovnom procesu. Moskva je jedina koja može da vodi dijalog i ima uticaj sa suprotstavljenim stranama.
Iako se scenarij čini teškim u trenutnom ekstremno institucionaliziranom i krajnje pluralističkom političkom sistemu Libije, Haftar bi mogao slijediti predsjedničke ambicije, ili barem tako misle neki ljudi iz njegovog okruženja.
Međutim, postoje mnoge sumnje da li Tripoli, milicije Misrata i druge uključene strane zaista mogu da ga prihvate kao šefa države. Ne radi se samo o krvoproliću koje je izazvalo, već i o antiislamizmu, koji je postao kamen temeljac i ideologija Haftarove vojske, koja plaši mnoge (u osnovi umjerene) političare iz regiona zapadne Libije.
U međuvremenu, pregovarački proces mogao bi omogućiti vojnom komandantu da evoluira u političkog vođu, samo ako je u stanju da predstavi manje-više jasnu političku platformu. To bi zapravo moglo pružiti osnovu za dijalog sa drugim zainteresovanim stranama.
S obzirom na sve ovo, čini se da podrška Moskve zaista može pozitivno doprinijeti libijskom političkom procesu.
U međuvremenu, jučer je u Versaillesu u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Španiji, Libiji, Nigeriji, Čadu i Lady Pesc, Federica Mogherini dogovorila "mapu puta" za migrantsko pitanje, uz učešće Visokog povjerenika UN-a za izbjeglice (UNHCR). S tim u vezi, premijer Đentiloni je zatražio i veću saradnju zemalja Evropske unije.
Za Libiju je bio prisutan "pravni" zastupnik Fayez al-Sarraj, koji, kako se vidi na terenu, ne predstavlja cijelu Libiju, naprotiv.
Većina Libijaca ne prihvata ono što Sarraj odobrava i potpisuje, što će zaista otežati postizanje rezultata. General Haftar je realnost i postoji jer ima sljedbenike i važnu i ključnu teritoriju u Libiji. Nepredviđanje njegovog jučerašnjeg prisustva bila je greška koja bi mogla poremetiti svaku mjeru koju je potpisao i odobrio Sarraj. Generala Haftara, kao što se vidi, podržava Moskva što bi mu čak moglo približiti milicije Misrate. To bi mu dalo stvarnu moć nad nacijom. Gadafi “docet”.
U nekim slučajevima pravila diplomatije također moraju uzeti u obzir nepredviđene situacije na terenu. A onda Macron, koliko utakmica igra?
by Massimiliano D'Elia
izvor: http://www.al-monitor.com