Libija je danas raskrsnica međunarodnih interesa jer su Sjedinjene Države pokazale potpunu nezainteresovanost za afrička pitanja. Francuska, Turska, Rusija, Egipat i Italija pokušaće da povrate kontrolu ili konsoliduju svoje pozicije u narednim mesecima, sa opasnim oživljavanjem građanskog rata između različitih libijskih frakcija na horizontu.
(by Massimiliano D'Elia) Turska iz dana u dan povećava svoj uticaj u Libiji, to je sada činjenica. Prije nekoliko dana stigla je vijest da je vlada Tripolija, kojom predsjedava Abdulhamid Dbeibah, potpisala dva sporazuma o vojnoj saradnji sa turskim Ministarstvom odbrane u Istanbulu. Prvi, koji se odnosi na razvoj sposobnosti libijskog ratnog vazduhoplovstva, drugi za implementaciju sporazuma potpisanih prije tri godine između Tripolija i Ankare. Nije slučajno da je prije otprilike dvije sedmice turski ministar vanjskih poslova, Mevlut Cavusoglu, je potpisao sporazum sa Vladom Republike Srpske Dbeibah za ugljovodonike u istočnom Mediteranu.
"Potpisali smo protokol o ugljovodonicima i u toku su pregovori o gasnom sporazumu između naših ministarstava energetike“, komentirao je Cavusoglu na marginama potpisivanja protokola.
Turska i Libija su stoga potpisale još ekskluzivniji sporazum, koji Turskoj daje zajedničku eksploataciju novoidentifikovanih nalazišta, izgradnju novih rafinerijskih postrojenja i prije svega transport gasa u Tursku i druge zemlje putem metana i naftovoda i naftu koja se već eksploatiše u Libiji i ona na novim poljima u istim vodama za koje Grčka, Egipat i Kipar tvrde da su dio svojih EEZ (isključivih ekonomskih zona).
Turska je stoga odlučila ostati u Turskoj i to čini obavezujući se bilateralnim sporazumima i protokolima, u posebno vrućem trenutku u sjevernoafričkoj zemlji u kojoj je privremena vlada (pod pokroviteljstvom UN-a) Dbeibah je to od Fathi Bashagha. Dvojici kandidata dodat je i treći točak: predsednik Visokog državnog saveta Libije, Khalid A1-Mishri, izrazio je želju za formiranjem trećeg izvršnog direktora.
Među trojicom kandidata, general Kirenaike ostaje aktivan Kalifa Haftar čija je nejasnoća sada poznata svim akterima: od 2019. je povezana sa Makronovom Francuskom, blizu je Kaira, ali i Moskve, preko plaćenika Wagner grupa (osuđen za kršenje ljudskih prava u Africi). Prošlog septembra Haftar se sastao i sa šefom egipatske obavještajne službe u Bengaziju, Abbas Kamel.
Nova italijanska vlada želi novu ulogu u proširenom Mediteranu
Tako je italijanska vlada koja je upravo preuzela dužnost prema riječima svog premijera Giorgia Meloni:
"Vjerujem da Italija mora promovirati "Mattei plan" zaAfrika, vrli model saradnje i rasta između Evropske unije i afričkih nacija, takođe za suzbijanje zabrinjavajućeg širenja islamističkog radikalizma, posebno u podsaharskom području. Željeli bismo da je tako. Naša namjera je uvijek ista. Ali ako ne želiš da se o tebi priča pomorska blokada Reći ću to ovako: jer mi ne namjeravamo ni na koji način dovoditi u pitanje pravo na azil onih koji bježe od ratova i progona. Naš cilj je spriječiti Italiju da nastavi sa odabirom ulaza od strane krijumčara na imigraciji. Moramo oporaviti, nakon godina u kojima smo se radije povlačili, svoju stratešku ulogu na Mediteranu."
U teškom poslu ponovnog osvajanja pozicija u Libiji i na Mediteranu, francusko-italijanska osovina mogla bi odigrati odlučujuću ulogu koja, po svemu sudeći, već čini prve korake u Evropi kako bi dovela Njemačku na pomirljivije pozicije u odnosu na različitu tekuću krizu. , od energetskog do ekonomskog, prolazeći kroz kontrolu migratornih tokova prema Starom kontinentu.
Sporazumi iz 2019
Premijer libijske vlade nacionalnog sporazuma, Fayez al Sarraj je 2019. godine zatražio od Italije, SAD, Ujedinjenog Kraljevstva, Alžira i Turske da "aktiviraju sporazume o sigurnosnoj saradnji". po “odbiti napad na Tripoli, koji je izvršila bilo koja naoružana grupa". Sarraj je također tražio od pet zemalja "Sarađujte sa Vladom nacionalnog dogovora u borbi protiv terorističkih organizacija", ilegalna imigracija i trgovci ljudima.
Italijanska pozicija. “Rješenje za libijsku krizu može biti samo političko, a ne vojno. Iz tog razloga, nastavljamo da odbijamo bilo kakvu vrstu miješanja, promovišući umjesto toga proces stabilizacije koji je inkluzivan, unutarlibijski i koji prolazi diplomatskim kanalima i dijalogom.". Tako izvori Ministarstva vanjskih poslova nakon pisma koje je libijski predsjednik al Sarraj uputio Italiji i drugim zemljama u vezi sa zahtjevom za vojnom pomoći.
Suočeni sa slabom evropskom reakcijom Turska e Libija u novembru 2019. potpisali su sporazum o vojnoj saradnji koji je, kako je podsjetio Erdogan, predviđao i mogućnost turska vojna intervencija, u slučaju poziva. Sporazumom je predviđeno novo razgraničenje dotičnih Zee, ekskluzivne ekonomske zone u istočnom Mediteranu. Sporazum je potom ratifikovao i turski parlament, dok je Erdogan upozorio da je operacija koju je izvela njegova vlada zajedno s onom Tripolija bilo je i savršeno zakonito sa stanovišta međunarodnog prava.
Turski parlament je u januaru 2020. također odobrio slanje trupa na libijsku zemlju kao podršku GNA (Vladi nacionalnog jedinstva) u Tripoliju dok su Haftarove snage osvojile Sirt. Turski predsjednik je izjavio da je cilj njegove vojne intervencije "nije se boriti"Ali reci"podržite legitimnu vladu i izbjegnite humanitarne tragedije”.
"Sporazum sa Turskom - najavio je portparol libijske izvršne vlasti - zvanično je stupio na snagu "objavom sporazuma u libijskom službenom glasniku". (početak 2020. ed.).
"Mi smo spremni - izjavio je turski predsjednik bez sumnje - sprovesti zajednička istraživanja s Libijom u potrazi za ugljovodonicima na moru u područjima koja su razgraničena memorandumom o razumijevanju".
Ovim potezom Turska je, zapravo, istisnula Italiju, Francusku i druge evropske zemlje iz Libije, ne samo politički, već i komercijalno i naftno.
Gledajući kartu istočnog Mediterana, konformacija novih granica dotične Zee izgleda na prvi pogled kao jedna provokacija. Sporazum između Ankare i Tripolija bi zapravo mogao stvoriti tursko-libijski koridor koji bi mogao izbaciti Grčka s jedne strane i Kipar, Egipat ed Izrael sa druge, već aktivna sa podvodnim gasovodom EastMed.
Naravno, potreba Ankare da zaštiti svoj nacionalni interes, posebno energetski interes, mora biti kontekstualizirana u okviru mnogo šireg vanjskopolitičkog projekta usmjerenog na ojačati svoj utjecaj i na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi u neoosmanskoj perspektivi.
TheEvropska unija je ponovio ono što je rekao tri godine ranije: "EU podsjeća da je njen stav o ovom memorandumu jasno iznio Evropsko vijeće u decembru 2019. i da ostaje nepromijenjen. Memorandum o razumijevanju između Libije i Turske iz 2019. krši suverena prava trećih država, ne poštuje pravo mora i ne može proizvesti nikakve pravne posljedice za treće države".
"EU nije međunarodno pravosudno tijelo koje može komentirati ili suditi o sporazumima između suverenih trećih zemalja. Svaki prigovor na sporazum koji su potpisale dvije suverene države predstavlja kršenje međunarodnog prava i temeljnih principa UN-a“, komentirao je portparol turskog ministarstva vanjskih poslova Tanju Bilgic u odnosu na briselske deklaracije o novom memorandumu.
Il US State Department je izjavio da Privremena vlada nacionalnog jedinstva Libije ima obavezu, koju je postavio Libijski forum za politički dijalog (instanca koja je odobrila sadašnje libijske institucije u februaru 2021.), da ne potpisuju nove sporazume može poremetiti spoljne odnose zemlje ili bi se pretvorilo u dugoročne obaveze. "Pozivamo sve strane da se suzdrže od akcija koje rizikuju povećanje napetosti u istočnom Mediteranu", rekao je portparol State Departmenta.
Odgovor iz Atine. "Tursko-libijski "memorandum" iz 2019. je nelegalan, ništav. Dakle, niko nema pravo da se poziva na to", tako je u tvitu ministar vanjskih poslova Nikos Dendias.
U Libiji su se potpisivanju novog Memoranduma odmah usprotivili protivnici Tripolija. Aguila Saleh, predsjednica Predstavničkog doma (tzv. "Tobruk parlament"), i Fathi Bashagha, šef alternativne vlade koju podržava parlament Kirenaike, "žigosali su" sporazum od 3. oktobra 2019. kao ništav, kao i Visoki državni savet (još jedno prelazno telo). U pismu Ujedinjenim nacijama, Saleh je naveo da sporazum nije obavezujući za libijsku državu jer je mandat vlade ad interim sa sjedištem u Tripoliju, na čijem je čelu Abdulhamid Dabaiba, je istekao. Upozorio je da će sporazum destabilizirati istočni Mediteran. Bashagha je to osudio kao prijetnju miru i stabilnosti u Libiji.
Protivnici Dabaibe kažu da mu je mandat istekao u decembru 2021 kada Libija nije održala izbore, kako je navedeno u putna karta za mir uz posredovanje Ujedinjenih nacija. Nadalje, tvrde, putna karta ne ovlašćuje vladu ad interim Dabaibe za sklapanje međunarodnih ugovora. Čak se i ministar nafte u vladi Dabaibe Moahamed Aoun požalio da je smijenjen uoči potpisivanja novog memoranduma, jer sumnja u njegov sadržaj. Aounovi opunomoćenici prebačeni su na ministra ekonomije Muhammada Al-Huwayja, koji je potpisao Memorandum na libijskoj strani zajedno sa ministricom vanjskih poslova gđom Najla el Mangoush.