(autor Davide D'Amico, javni menadžer i savjetnik za AIDR) Neprestano pričamo o važnosti digitalne tehnologije io tome koliko je neophodno transformirati našu zemlju, a posebno preduzeća i javnu administraciju, ka novim modelima zasnovanim na modernim tehnologijama.
U stvarnosti, u ovom posljednjem periodu dogodila se prava digitalna transformacija našeg društva, a u dobru i zlu svi smo uključeni. Ovu promjenu možete vidjeti kako su analogne slobode u suštini postale digitalna iskustva tokom vanrednog stanja i blokade COVID-19. Osim toga, čak je i značajan dio našeg identiteta sada digitalan.
Posao, zabava, komunikacija i društveni odnosi su aktivnosti koje su pretrpjele značajnu promjenu jer su premještene pretežno na internet. Naši digitalni otisci širili su se i nastavljaju da se šire na internetu eksponencijalno i samo sa prividnim neredom, što omogućava tehnološkim stručnjacima da lako shvate ko smo, naš karakter, naš ukus, naše navike, itd...
Protok podataka koji je svako od nas distribuirao online, tokom pandemije, brzo je mobilizirao interes mnogih kompanija i vlada, s obzirom na to da naše digitalne interakcije i povezani podaci imaju neprocjenjivu vrijednost, i to ne samo zbog enormne količine na koju se upućuje napravljenih, ali i zbog povezanog i ranije nezamislivog kvaliteta otkrivenih informacija. U praksi, provođenje sati na mreži, za posao i zabavu, kao i za eliminisanje fizičke udaljenosti sa našim najmilijima, gradi važan agregat podataka i nijansi o ljudskim ponašanjima i mislima, koji ubrzavaju procese „mašinskog učenja“. ” eksponencijalno.
Ova sada "beskonačna baza podataka o ličnim, karakternim i bihevioralnim informacijama" također dotiče, nesvjesno, duboke psihološke aspekte našeg svakodnevnog života i postavlja temelje da se umjetna inteligencija zapravo razvija, kroz obuku zasnovanu na milionima milijardi naših " akcija i misli ” na webu. Nikada prije ne bismo pomislili da pomognemo tehnologiji da zna toliko o nama i prije svega da uči od nas i naših načina djelovanja i postojanja.
Ovo se dešava, u kontekstu nužde zbog vanredne situacije pandemije koja je još uvek u toku, često bez efikasne svesti zbog nedostatka znanja, kao i nedostatka transparentnosti informacija, što nam je takođe omogućilo da prevaziđemo, u mnogim okolnostima, ali i u gotovo očigledan način, jedno od najvažnijih prava koje čovjek danas može imati: privatnost.
Nadalje, ono što bi nas sve više trebalo navesti na razmišljanje je da, u ovom trenutku vanrednog stanja pandemije, dok s jedne strane država pokazuje svoju analognu moć zaustavljanjem (u određenom smislu) stvarnosti i zatvaranjem građana u njihove domove na duže vrijeme, paralizirajući neizbježno i ekonomija, s druge strane, online svijet se čini da se oslobodio kontrole i suvereniteta države.
Tako se pojavila nova paralelna stvarnost koja je zamijenila fizičku i koja postaje sve popularnija jer svako od nas sve više vremena provodi na internetu.
Velike tehnološke kompanije sve više dominiraju ovom virtuelnom stvarnošću, koja nastavlja da se širi zahvaljujući i stalnom rastu online prometa podataka i vladama je sve teže pratiti, predviđati i regulirati društvene promjene koje prate inovacije koje digitalno uvodi u ljudsko ponašanje.
U tom kontekstu, jedan od osnovnih faktora na koji treba obratiti pažnju je da, bez demokratske kontrole nad ovim procesom tehnološke emancipacije, može postojati veliki rizik za demokratiju. Također je potrebno izvršiti dubinsku analizu onoga što se dešava na društvenom nivou: zamisliti set novih prava, pravila i garancija koji daju oblik djelotvornom i konkretnom digitalnom građanstvu, koje je sposobno da efikasno pomiri, tehnologija sa slobodom. Ali ovo nije dovoljno. Također je potrebno raditi na širenju relevantne kulture u svim zemljama, kako bi se smanjile nejednakosti kojima, u mnogim slučajevima, a posebno u najsiromašnijim zemljama, digital doprinosi povećanju.
U tom smislu, bitno je razmišljati o društvu u kojem je digitalna potrošnja još uvijek usredotočena na etiku za čovječanstvo.
Krećući se prema budućnosti, stoga postoji sve veća potreba za uspostavljanjem temelja za obnovljeni humanizam. I u tom smislu važno je dati regulatorne garancije za ono što je i što će sve više biti digitalno društvo, kako bi se zaštitio svaki pojedinac od negativnih efekata sve veće izloženosti ljudi tehnologijama i, u isto vrijeme, , o gotovo sigurnoj i nezadrživoj potrazi za "humanizacijom" mašina.