Moguća misija ekološke tranzicije
(autor Vito Coviello – član AIDR-a i šef Opservatorije za digitalne tehnologije u sektoru transporta i logistike)
2050. godine, Evropska unija je dobila svoj izazov: više nema neto emisija stakleničkih plinova nakon što je implementiran ekonomski i finansijski sistem koji koristi isključivo održiva rješenja.
Sistem snabdijevanja energijom je u potpunosti promišljen i reorganiziran i sada je čist u svim sektorima: transportu, industriji, građevinarstvu, poljoprivredi, proizvodnji i preradi prehrambenih proizvoda, sada štiti ekosisteme uz održivo korištenje resursa.
Nije bilo lako, ali je i na drugim kontinentima postignuto zahvaljujući vodstvu EU.
Planeta je sada sigurna, a zdravlje ljudi je takođe sigurno.
Nijedna zemlja, nijedno ljudsko biće nije zaostalo jer je opstanak čitavog čovječanstva bio u pitanju.
To bi mogao biti scenario nadolazećeg naučnofantastičnog filma, već jednom ne katastrofalan, ili kao što se svi nadamo, čak i ako nećemo svi moći da ga vidimo lično, incipit novina od 1. januara 2050, sve striktno online očigledno.
Budućnost ne možemo predvidjeti, ali moramo vjerovati u nju za sebe i za generacije koje dolaze poslije nas.
Evropska unija vjeruje u to i novim Green Deal-om izjavljuje da želi postići gore navedene ciljeve.
Energetska tranzicija je centralna tačka programa, ali uključuje radikalnu promjenu našeg načina života, da li smo zaista spremni za to?
Ako tranziciju u narednih 30 godina pokušamo zamisliti kao međugeneracijsku štafetu, pri prvoj promjeni štafete između sadašnje i sljedeće generacije morat ćemo pokazati da smo uspješno započeli plan, posebno u Italiji.
Slika 1 na visokom nivou predstavlja način na koji Evropska unija namerava da ostvari tranziciju i transformiše ekonomiju za održivu budućnost.
Slika 1. Izvor Evropskog zelenog dogovora: “https://eur-lex.europa.eu/legal-content/IT/”
Unija se očigledno neće ograničiti samo na pokretanje novih mjera i osiguravanje ekonomske pokrivenosti plana, već će sarađivati sa svim državama članicama i osigurati da se plan implementira efikasno iu očekivanim rokovima.
Italija će, kao i druge zemlje Unije, morati da predstavi svoj plan ekološke tranzicije, dajući dovoljno prostora inovacijama, ali sa velikom pažnjom na uticaje na životnu sredinu.
Morat ćemo započeti s nacionalnim planom oporavka i otpornosti (PNRR) 2021-2026, a zatim nastaviti prema najvažnijim prekretnicama 2030. i 2050. godine, prenoseći štafetu budućim generacijama bez prekida.
UN 2030 agenda je vremenski raspored koji su 2015. godine potpisale 193 zemlje članice UN-a i uključuje 17 ciljeva održivog razvoja koje možemo svesti na tri temeljne i neodvojive dimenzije za implementaciju održivog razvoja: ekonomski rast, socijalno uključivanje i zaštitu životne sredine.
Evropska unija je sa svojim Green Deal-om izradila akcioni plan koji ide nakon 2030. godine i ima za cilj da bude prvi kontinent s nultom emisijom 2050.: nema neto emisija stakleničkih plinova, ekonomski rast odvojen od korištenja resursa i nema mjesta, nema osobe koji će ostati iza u ovom procesu približavanja cilju.
Vremenom smo svi postali svjesni kako stanja ekološke degradacije u kojoj se planeta nalazi, tako i pokretačkih uzroka: kontinuirano krčenje šuma kako bi se napravilo mjesta za prerije i stoku, prekomjerna konzumacija mesa, nekontrolisana eksploatacija resursa, prekomjerna upotreba dobivene energije fosil, loša upotreba alternativnih energija, neuravnotežena industrijska proizvodnja u pogledu korišćenja resursa i još mnogo toga.
Fascinantno je pomisliti da se u narednih trideset godina može postići preokret od 360 stepeni i da će čovječanstvo zabraniti sve ekonomske, političke i društvene sukobe i postići tako izazovan cilj.
Fascinantno je, ali moramo vjerovati u to ako nam je stalo do naše sudbine i sudbine budućih generacija: moramo ostaviti u nasljeđe planetu na kojoj možemo nastaviti živjeti.
Lako je shvatiti i da će digitalizacija procesa igrati fundamentalnu ulogu u ovom izazovu, ali jesmo li se ikada zapitali da li digitalizacija također zagađuje?
Ovo pitanje može izgledati neumjesno u tako komplikovanom trenutku u kojem je neophodno osigurati rast digitalne tehnologije i vještina potrebnih za njeno korištenje.
Kako bismo raščistili polje svake sumnje, digitalni i njegov rast su neophodni u okviru Green Deala, ali moramo biti svjesni da on nije rješenje za sve bolesti i da njegova pravilna upotreba također doprinosi smanjenju zagađenja.
Ispod je zanimljiv odlomak iz članka koji je napisao Guido Rancilio u Avvenireu:
“…Ne znam koliko ih je primijetilo, ali za manje od dva mjeseca smo prešli iz jednog ekscesa u drugi. Čak i oni koji su digitalno smatrali uzrokom svakog zla, otkrili su koliko je to korisno. Ali sada smo suočeni sa suprotnim problemom.
Zapravo, jedna od najvećih grešaka koje možemo napraviti u digitalnoj tehnologiji – zajedno, kao što smo spomenuli, smatrajući je uzrokom svih problema i zala koja nas muče – jeste da je doživljavamo kao neku vrstu magičnog alata. Nešto što nam može dati "super moći".
U vremenima pandemije, čak i oni koji su je oštro kritizirali otkrili su da s digitalnim alatima koji su nam na raspolaganju lako možemo napraviti velike stvari. Ali to je samo uglavnom tačno. Zato što vam digitalni alati zaista omogućavaju mnoge stvari (prilično lako), ali sama tehnologija nikada nije dovoljna. Otkrivanje prijenosa uživo na Facebooku i Instagramu ili video chat servisa kao što je Zoom samo je dio rješenja problema..."
Digitalno, dakle, nije uzrok svih zala niti rješenje svih problema, ali je svakako neophodno na putu ka mapi puta #PlanetEarth2050.
Digitalno može doprinijeti zagađenju ako razumijemo svaki izvor proizveden ovim alatima.
Moramo razlikovati dva izvora digitalnog zagađenja: onaj koji je povezan s proizvodnjom bilo kojeg digitalnog alata i drugi povezan s funkcioniranjem interneta, ali je sigurno da digitalni sektor također emituje značajne količine stakleničkih plinova, kao i drugi oblici zagađenje i potrošnja resursa.
Što se tiče proizvodnje digitalnih instrumenata, postoji potreba za ekstrakcijom rijetkih materijala kao što su itrijum i lantan koji se nalaze u ekranima i baterijama. Što se tiče funkcionisanja interneta, povezane su milijarde ljudi koji troše energiju i mnogi data centri i serveri koje koristimo za upravljanje podacima.
Digitalno zagađenje mora biti riješeno u smislu recikliranja korištenih materijala, balansiranja resursa, a energija se mora zadovoljiti alternativnim izvorima energije.
Posljednjih godina, e-trgovina je snažno porasla s posljedičnim povećanjem usluga logistike i pakiranja: ovim snažnim povećanjem zagađenja (drumski prijevoz, papirna/plastična ambalaža za odlaganje) također će se morati upravljati u narednim godinama: mi govore o dronovima za dostavu i manje zagađujućim rješenjima za pakovanje.
Hashtag naše budućnosti je stoga: #PianetaTerra2050, Inovacija da, ali bez ekoloških reperkusija - moguća misija ekološke tranzicije.