(od Andrea Pinto) U Ukrajini se očekuje dug rat uprkos ruskim poteškoćama o kojima su izveštavali zapadni mediji. Ipak, Rusija je sve prisutnija Bliski Istok, Afrika (Kongo) Južna Amerika (Venecuela prednjači) e Balkan, ali i u Iran e Indija da ne spominjem Kina. Zapadne sankcije, po svemu sudeći, nisu toliko uticale na domaću ekonomiju Federacije, koja je, umjesto toga, stavila evropske ekonomije u šaku racioniranjem plina i nafte, a da ne spominjemo opasnost od gladi u Africi i Srednjem Istok zbog usporavanja odlazaka preko teretnih brodova ukrajinske pšenice i žitarica.
Što se tiče vojne strane, mnogi nezavisni analitičari tvrde da je Ruska Federacija iskoristila samo 10 posto svog vojnog potencijala u Ukrajini, ispraznivši, za sada, većinu svog starog arsenala koji datira još iz Hladnog rata. Moskva je, za sada, dala samo mali uzorak svog modernog taktičkog i strateškog potencijala lansiranjem hipersoničnih raketa srednjeg i dugog dometa, Khinzal, Sarmat itd.. Primjer modus operandi Preživjeli u čečenskom ratu govore Rusima za Reuters: "Rusi u to vreme sve su sravnili sa zemljom, zgradama, tržnim centrima, bolnicama, školama ali i prije svega asfaltiranim putevima, bilo je nemoguće kretati se, nije se moglo živjeti“.
U Ukrajini se za sada, međutim, preferira elastična taktika na obje strane između osvajanja i ponovnog osvajanja izgubljenih i potom vraćenih teritorija. Način da se sukob zaustavi i testira otpornost međunarodne pomoći i svjetskih vlada, od kojih su mnoge u međuvremenu pale ili su u velikim poteškoćama suočene s rastućom inflacijom (također zbog ruskog plina) koja opterećuje njenu građana. Sa dolaskom zime sve će biti komplikovanije jer bi Rusija mogla da zatvori ili smanji protok gasa po svojoj volji. Evropske vlade su već predvidjele vanredne planove za racionalizaciju energije, do postizanja pune nezavisnosti, što se za Italiju očekuje najkasnije do kraja 2024. godine.
U vrlo fluidnom kontekstu koji zapravo redizajnira novi multipolarni svjetski poredak, rođen e Evropska unija su još jednom, čak i suočeni s krvavim ratom u svom dvorištu, pokazali lošu stratešku viziju i prikrivenu jedinstvenost svrhe, podržavajući tako jedan od Putinovih ciljeva: dekretom o starosti NATO-a, UN-a i heterogenosti Evropske unije.
Ispitivanje na tu temu je veoma zanimljivo ants.net od strane generala Pasquale Preziosa, bivši načelnikAeronautica Militare Italijanski do 2016. i danas predsjednik Opservatorije za sigurnost #Eurispes.
Rat je tipičan sociološki fenomen. Stoga ne čudi uporna iluzija u svakom od nas da poznajemo složeni fenomen rata i da odmah nagađamo rješenja bez napora razmišljanja i istraživanja. U članku koji se pojavio na Spoljna poslova (4. avgusta 2022.), Alina Polyakova e Lyya Timtchenko oni to tvrde "S obzirom da svaka članica pruža neki oblik pomoći Ukrajini (vojnu, humanitarnu ili finansijsku), realnost je da je alijansa već uključena u rat čak i bez 'čizama na terenu'".
Ovaj koncept djeluje pomalo iluzorno i stoga bi mogao dovesti do zaključaka koji nisu u skladu sa strategijom koju su već objavili NATO savez i Evropska unija (EU) za suzbijanje ruske invazije na Ukrajinu. NATO za rat u Ukrajini pokazao je novo jedinstvo političkih namjera koje je izgubljeno posljednjih godina, Sjedinjene Države su pokazale veliku posvećenost odbrani Evrope, a evropske zemlje su sa vrlo velikom većinom pokazale važnu politički stav protiv Rusije zbog nemotivisane invazije na Ukrajinu brzom odlukom da se poveća državni budžet za odbranu. Pomoć koja se daje Ukrajini je i na dobrovoljnoj osnovi i legitimisana međunarodnim pravom.
Stav Alijanse od početka sukoba bio je jasan: "Saveznička podrška je ograničena imperativom neratovanja. Saveznici u NATO-u su jasno dali do znanja da nemaju želju da se direktno suprotstave Rusiji, zbog čega su odbacili zonu zabrane letova ili bilo koji drugi potez koji nosi rizik od nenamjerne eskalacije.
Stoga se NATO neće mešati u tekući rat između Ukrajine i Rusije, niti vojna pomoć može konfigurirati nešto drugačije od onoga što je navedeno u članu 51 povelje UN-a. Trenutno je na snazi Međunarodni ugovor o trgovini oružjem koji je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija 2014. što izaziva mogućnost država da intervenišu samo u svrhu samoodbrane.
Kontrola vojne pomoći koja se daje Kijevu u suštini ima za cilj racionalizaciju i kontrolu priliva naoružanja na ukrajinsku teritoriju kako bi se izbjegle neekonomije i gubitak kontrole nad njima prema međunarodnom sporazumu o trgovini oružjem. Potraga za većom organizacijskom efikasnošću u distribuciji oružja ne može konfigurirati nikakav koncept direktnog uključivanja u rat koji je u toku.
Ukrajina nije dio NATO-a i stoga nije država na koju se primjenjuju klauzule Sjevernoatlantskog ugovora ili čl. 5 za međusobnu podršku u slučaju napada. U kontekstu zemalja NATO-a, međutim, moguće je identificirati političke pozicije koje se međusobno ne poklapaju savršeno.
Stara Evropa koja je daleko od ukrajinskog fronta izražava manje radikalne stavove („ne smijemo ponižavati Rusiju“) prema Rusiji u odnosu na nove NATO zemlje istočne Evrope koje još uvijek nose znakove tužne sovjetske prošlosti. Tamo Turska, iako uključena u NATO ali ne i u Evropsku uniju, ona je nosilac strateških interesa koji se veoma razlikuju od ostatka Evrope i NATO-a (nabavila je ruske raketne sisteme i danas je Rusija identifikovana kao nova pretnja za zemlje NATO-a) . Erdogan je bio u stanju da izgradi imidž Turske kao zemlje sa Bliskim istokom i Azijom iu toj ulozi se obavezao zajedno sa UN-om kao posrednik za deblokadu transporta ukrajinske pšenice u Afriku.
Afrika je upravo kontinent kojemu se posvećuje najveća pažnja zajedno sa bliskoistočnim prostorom i bivšom Jugoslavijom iz Rusije, Turske i Kine. Konkretno, Sirija, Libija, Somalija i Balkan su područja u kojima Rusija i Turska održavaju sastanke čak i na najvišim nivoima kako bi uspostavile nova područja uticaja koristeći prednosti političkog kretanja u Evropi (Italija) i SAD u tim močvarnim pozorištima kojima su uglavnom vladale korumpirane autokratije.
To je trenutak velike tranzicije u svjetskoj ravnoteži, gdje se identificira i signalizira strateška konkurencija Hockett zauzeo je mjesto tradicionalnih ratova koji danas predstavljaju samo znak upozorenja na moguće eksplozije na ekonomskom, finansijskom, tehnološkom i zdravstvenom polju. U novoj eri neizvjesnosti više nije moguće nastaviti primjenjivati sada pokvarene paradigme prethodne ere povezane s rizikom.
Rat u Ukrajini se mora tretirati sa drugačijih strateških i političkih sočiva kako bi se bolje upravljale posljedicama koje će se uskoro manifestirati. Trenutno, the jedinstveni strateški dokumenti razvijen od strane Zapada su za NATO novi strateški koncept nedavno odobren u Madridu, a za Evropsku uniju to Strateški kompas odobreno nekoliko dana prije invazije na Ukrajinu.
Prvi dokument predlaže neku vrstu novi hladni rat uz identifikaciju klasične prijetnje: the Rusija, i novi fokus na Kina. Drugi dokument, s druge strane, predlaže od 2025. godine obuka od 5000 jedinica za bavljenje evropskim vanrednim situacijama za naprednu evropsku odbranu.
Oba dokumenta, nažalost, ne sadrže inovativne strategije za suočavanje s neizvjesnošću nove ere, već se čine nedovoljnim da zadovolje nove zahtjeve za sigurnošću sa Zapada, s posebnošću da će svaka zemlja nastaviti da ulaže u tehnološke i vojne investicije uglavnom prema vlastitom nacionalna agenda.
Uz ove premise, bilo kakvo uplitanje NATO-a u rat između Rusije i Ukrajine izgledalo bi kao dio čije bi posljedice bile gore od geostrateške katastrofe uočene u Libiji zbog zapadnih vojnih intervencija 2011.