Provokacija, ona koju je pokrenula Kancelarija za istraživanje CGIA, a koja se zasniva na posebno značajnoj ekonomskoj dimenziji dva fenomena koje duboko oseća javno mnjenje.
Iako i jedno i drugo nije uporedivo sa strogo statističke tačke gledišta, ipak možemo sa dobrom aproksimacijom konstatovati da je utaja poreza i doprinosa prisutna u našoj zemlji - jednaka, prema podacima Ministarstva privrede i finansija, približno 110 milijardi evra godišnje – čini nešto više od polovine otpada, rasipanja i neefikasnosti uzrokovanih lošim upravljanjem naše javne uprave (JU) koju, CGIA, procjenjuje na preko 200 milijardi evra godišnje.
Dakle, u odnosu daj/uzmi između države i italijanskog poreskog obveznika, potonji bi platili najvišu cijenu. Da se razumijemo, kaže CGIA, niko ne može tvrditi da je utaja poreza opravdana jer naša javna uprava ima relativno nizak nivo efikasnosti.
Kada bi svi plaćali svoje obaveze, imali bismo više resursa da učinimo da javna mašina radi bolje, garantujući tako viši nivo socijalne pravde i uljudnosti. Ali jednako je tačno da kada bismo imali PA sa nivoom produktivnosti i vremenom odziva građanima/privredama u skladu sa evropskim prosjekom, vjerovatno bismo imali i manje utaje poreza, jer bi oni koji ne plaćaju bili stavljeni u poziciju da to uradi.
Oni koji prevare poreske organe, stoga, moraju biti procesuirani i osuđeni, bez „ako“ i „ali“, gde god da se kriju; Međutim, ne treba zaboraviti – a to se često dešava u javnom mnijenju – to u prosjeku naša državna mašina funkcionira loše i loše i – kako se prisjetio guverner Banke Italije Ignazio Visco: “to predstavlja jednu od glavnih prepreka ekonomskom rastu naše zemlje”.
Da smo, zapravo, bili u mogućnosti da uz mah čarobnim štapićem eliminišemo dobar dio otpada i rasipanja koje vreba unutar PA, italijanska javna potrošnja bi vjerovatno koštala mnogo manje, a samim tim i nivo poreskog pritiska bio bi ograničeniji, u korist upravo onih koji plaćaju sve svoje poreze, do posljednjeg centa.
Ne samo. Veoma je rasprostranjeno mišljenje da je fiskalna lojalnost zemlje takođe obrnuto proporcionalna nivou oporezivanja kojem su podložni njeni poreski obveznici. Dakle, uz niže poresko opterećenje, takođe nakon manje javne potrošnje, veličina utaje bi vjerovatno bila znatno ispod procijenjenih 110 milijardi eura.
Efikasnost naše javne potrošnje je problem koji nas prati od pamtivijeka i rizikuje da tako bude i u narednih 6 godina, kada ćemo biti pozvani da uložimo mnoga javna sredstva. Od 210 milijardi eura koje je stavila na raspolaganje Evropska unija, 145 će se koristiti za dodatne investicije koje će - 2026. - garantovati, prema Vladi, dodatna 3 procentna poena BDP-a.
Pa, u odnosu na ovih 145 milijardi, dodata vrijednost naše zemlje će na kraju operacije biti veća za 55 milijardi eura. Dakle, isplativost intervencija naznačena u nacrtu "Nacionalni plan oporavka i otpornosti” sastavljen prošlog 12. januara, čini se vrlo ograničenim. Ne samo. Kao što je već spomenuto, u narednih šest godina Evropa će nam omogućiti da investiramo ukupno 210 milijardi eura. Važna ličnost koja će uticati na budućnost naše zemlje. Međutim, ne smijemo zaboraviti da neto kamate na dug, tj našu javnu potrošnju prošle godine je bilo malo ispod 900 milijarde evra a za preko 90 posto je tekuće prirode (plate, penzije, nabavke, rad strukture, itd.).
Jasno je da ćemo morati potrošiti sredstva koja su nam dodijeljena EU nove generacije sa velikom pažnjom. Ali još više to moramo činiti svake godine, kada smo pozvani da potrošimo iznos četiri puta veći od evropskih resursa koje ćemo umjesto toga potrošiti za šest godina.
Međutim, CGIA želi da istakne da bi bilo netačno generalizovati i ne prepoznati, na primjer, nivoe izvrsnosti koji karakterišu mnoge sektore naše PA. Kao što su, na primjer, zdravstvo (posebno u centralno-sjevernim regijama), sektor telekomunikacija, nivo nastave i profesionalizma prisutan na mnogim univerzitetima/istraživačkim tijelima i kvalitet rada policijskih snaga i oružanih snaga. snage.
Uz to, Kancelarija za istraživanje CGIA prikupila je rezultate niza studija o neefikasnosti, rasipanju i lošem upravljanju koji na različite načine karakterišu našu javnu upravu.
Ukratko, ističe se da:
- godišnji trošak koji kompanije imaju za upravljanje odnosima s PA (birokratija) jednak je 57 milijardi eura (Izvor: Europska kuća Ambrosetti);
- komercijalni dugovi PA prema dobavljačima iznose 53 milijarde eura (Izvor: Banka Italije);
- logističko-infrastrukturni deficit kažnjava naš ekonomski sistem za iznos od 40 milijardi evra godišnje (Izvor: Ministarstvo infrastrukture i saobraćaja);
- kada bi italijansko građansko pravosuđe imalo isti tajming kao i njemačko, dobitak u BDP-u bio bi 40 milijardi eura godišnje (Izvor: CER-Eures);
- postoji 24 milijarde eura viška javne potrošnje koji nam ne dozvoljavaju da smanjimo porezno opterećenje u odnosu na prosjek EU (Izvor: Dokument za diskusiju 23 Evropska komisija);
- otpad i korupcija u zdravstvu koštaju zajednicu 21,5 milijardi evra svake godine (Izvor: GIMBE);
- Otpad i neučinkovitost u sektoru javnog javnog prijevoza iznose 12,5 milijardi eura godišnje (Izvor: Europska kuća Ambrosetti-Ferrovie dello Stato).
Kao što smo istakli gore, ove loše usluge koje utiču na našu ZP su preuzete iz različitih izvora i ne mogu se sabrati, takođe zato što se u mnogim slučajevima oblasti uticaja ovih analiza preklapaju. Međutim, ova upozorenja ne utiču na ispravnost izražene refleksije.
U suštini, možemo reći da je iznos utaje poreza mnogo manji od negativnih efekata koje nastaje lošim funkcionisanjem naše JU. Efekti koji se, u mnogim okolnostima, manifestiraju nakon jasnog kršenja zakona i propisa od strane manje marljivih menadžera i javnih službenika.