Nakon nekoliko dana od zle agresije koju je pretrpio karabinjer zaposlen u službi javnog reda pripremljen povodom antifašističke procesije Piacenze, činjenica ekstremne gravitacije koju su ovekovečile televizijske kamere koje pokazuju sramotnu bijes nekoliko demonstranata protiv slugu države pao na zemlju a napad od strane žestine likova koji se kriju iza nenasilja, dnevni list "Avvenire" objavljuje pismo upućeno direktoru od strane žene policajca zaposlenog istog dana u službi reda Piacenze. To je pismo koje podriva one klišeje opšteg ugleda koji pokreću tek nakon tragedija koje prečesto vide smrt čuvara reda, što je poruka koju svi zaslužuju da čitaju, kao i pažljivo "ispitivanje" savjesti “mnogih, političkih stranaka i institucija. Ispod je cijeli tekst pisma.
Dragi uredniče, bio sam u Piacenzi u subotu, 10 februar, a sa mnom su sve majke, žene, djevojke i djeca koji s ljubavlju, ali prije svega sa predanošću, snagom i hrabrošću uspjeli stajati uz čovjeka koji nosi uniformu. Bila sam tamo i sa mnom su bile sve one žene koje su, uprkos sebi, bile primorane da prihvate posao koji nisu izabrali i koje ih često uslovljavaju. Ja sam jedna od njih: ja sam žena policajca. Ja sam jedna od onih žena koje su naučile da dijele svog partnera sa državnom policijom; Ja sam jedna od onih žena koje su morale razumjeti, uprkos sebi, šta znači živjeti na milost i nemilost promjena i usluga. I ne samo to. Vjerujem da ih samo oni koji dožive određene situacije mogu u potpunosti razumjeti. Samo mi znamo šta znači pozdraviti deo naše porodice skoro svaki dan, nadajući se da će se vratiti nepovrijeđen i živ iz službe koja mu je dodijeljena. Samo mi znamo šta ponekad znači osećati se za sobom u odnosu na profesiju koja zahteva samoodricanje i žrtvovanje. U subotu, moj suprug je bio na dužnosti u Pjaćenci i sa svojim timom se suočio, hrabro i hladnokrvno, sa istim demonstrantima koji su ubrzo napali i tukli Carabiniere. Ovih dana, često sam se pitao šta bi se dogodilo da moj muž nije toliko zaljubljen u svoj posao, da nije toliko vjerovao svojim dečkima da ih smatraju lojalnim djelima naše porodice, ali prije svega ako nije bio tako smiren u svojim reakcijama. Pogledao sam slike desetaka ljudi spremnih da zaustave čitavu procesiju; desetak muškaraca ujedinjenih, zbijenih, ali prije svega odlučnih da izvrše ono što im je rečeno; desetak muškaraca je pozvalo da nose kacigu i nose palicu kako bi zaštitili sigurnost svih i njihovu sigurnost pripremili da se suoče sa četiri stotine demonstranata, daleko od toga da budu mirni, naoružani štapovima i suzavcem i sa pokrivenim licima. Pitao sam se zašto institucije intervenišu samo pred ranjenim ili čak mrtvim čovekom, jer se u novinama i na televiziji izgovaraju samo greške agencija za sprovođenje zakona i nikada muškarci koji, uprkos svemu i svima, dokazuju da znaju kako da rade Vaš rad bez prekoračenja. Bilo je brojnih svjedočanstava o poštovanju i ljubavi koja su okružila moju porodicu ovih dana, svjedočanstva koja su mene i moju kćer učinili ponosnima što smo dio državne policije. Vjerujem, međutim, da nešto treba reći i uraditi, pokazujući da dobra obuka i prije svega znanje kako se "udružiti" može mnogo učiniti u situacijama kao što su one koje se na kraju javljaju na svakom događaju. Izvinjavam se zbog izlivanja, direktora, i takođe da vas zamolim da prikrijete moje ime diskretno.
Fotografija: štampanje