Danas jedan od simbola grada Taranta, Ponte Girevole napunio je 60 godina. Za tu priliku, izvanredno otvaranje, pucanje pozdrava iz baterije Aragonskog zamka, dolazni i odlazni tranzit broda mornarice praćen veslačkim kopljima udruga Taranto. Bila je tu i izložba pomorskih fanfara i projekcija povijesnih fotografija u južnoj galeriji Aragonskog zamka. Dvorac je za tu priliku obilježen i umjetnički osvijetljen navečer. Nazvan po San Francesco di Paola, zaštitniku pomoraca, gvozdeni most povezuje novi dio Taranta sa starim gradom. Ovo potonje je ostrvo okruženo sa dva mora Taranto, Mar Grande i Mar Piccolo, a povezano je s kopnom ili sa ostatkom grada dva mosta: kamenim i okretnim.
Ponte Girevole ima 60 godina, ali prvi okretni most otvoren je u maju 1887. godine. Izgradila ga je inženjerska firma iz Napulja. Turbine koje su osigurale njen rad protjerane su padom vode u cisternu smještenu u aragonskom dvorcu tik do ljuljačkog mosta. Ovaj most bio je sličan mostu izgrađenom 1861. u Brestu, francuskom gradu s kojim će Taranto kasnije uspostaviti bratimljenje. Između 1956. i 1958. stari most zamijenjen je sadašnjim. S električnim pogonom i malo širi od prethodnog. Radove su izveli građevinski inženjeri i brodogradilišta Taranto. Tadašnji šef države Giovanni Gronchi učestvovao je u inauguraciji 10. marta 1958. godine. Osim što omogućava prolazak pješaka i vozila iz novog grada u stari i obratno, ljuljački most takođe povezuje Mar Grande, zaljev Taranto, s Mar Piccolom, koji je kopneno more. Otvaranje mosta odvija se rotacijom, po određenoj brzini, po jednog kraka i služi za prolazak brodova koji idu do Mar Grande ili Mar Piccolo duž plovnog kanala. Do prije 20-30 godina most se često otvarao, jer su se u Mar Piccolu nalazila brodogradilišta Fincantieri i mornarička baza mornarice.
Tada su brodogradilišta napustila Taranto, a potom mornarica koja je prebacila flotu u novu pomorsku bazu Mar Grande, u Chiapparo, oslobađajući se tako otvora mosta. Stoga se danas ljuljački most rijetko otvara. I samo ako mornarički brod mora stići do pristaništa vojnog arsenala, takođe u Mar Piccolo, radi popravka ili održavanja. S druge strane, kao operativne jedinice, baza Mar Piccolo ugošćuje samo podmornice, kojima međutim most nije potreban da bi se otvorili kako bi im omogućili prolazak. U Maru Piccolo također su usidreni brodovi koje je mornarica prestala s radom, a među njima i krstarica Vittorio Veneto, bivša zastava flote. Zbog izvanrednog održavanja, most je 1984. godine zatvoren za saobraćaj na nekoliko mjeseci, a pontonski most postavljen je duž plovnog kanala, sličan onom izgrađenom 1957. godine za izgradnju okretnog tornja. Početkom 2000. španski arhitekt Oriol Bohigas, kojeg je tadašnja gradonačelnica Rossana Di Bello naručila da prouči plan oporavka starog grada, pretpostavio je drugi most zakretanja nedaleko od prvog: original bi se koristio samo za pješake i novo u prometu, ali ideja nije prošla.