by Massimiliano D'Elia
Odluka o ulasku u NATO je vjerovatno bila najbolji izbor Turske u vanjskoj politici, s obzirom na njeno bogato istorijsko naslijeđe, koje karakteriziraju kulturne, društvene i vjerske suprotnosti između Zapada i Istoka. Turska je primljena u Alijansu 1952. zajedno sa Grčkom, jer je Trumanova administracija smatrala da obuzdavanje komunizma u Evropi nije moguće bez njihovog učešća.
Tokom Hladnog rata, članstvo u NATO-u štitilo je Tursku od invazije bivšeg Sovjetskog Saveza i doprinijelo njenom ekonomskom razvoju, u skladu sa zapadnim zemljama.
Danas, tokom Erdoganove ere, odnosi sa NATO-om su često bili nagnuti, dostižući neshvatljive vrhunce napetosti. Mnoge članice Alijanse pitaju se da li je još uvijek primjereno imati u svojim redovima tako kontroverznu zemlju. Turske diplomate, na razne načine think tank ističu umijeće generacija turskih državnika koji su neumorno radili na očuvanju sigurnosti Ankare. Na primjer, rukovodstvo Ismet Inon bio je ključan u sprečavanju Turske da bude uključena u Drugi svjetski rat i invaziju nacističke Njemačke, dok je ostala saveznik Zapada.
Il Kemalistički režim bila je dovoljno dalekovidna da izbjegne uplitanje u međunarodne sukobe, posebno da očuva ekonomski razvoj. Pored diplomatske spretnosti, članstvo u NATO-u omogućilo je Turskoj da ostvari svoje razvojne ciljeve, istovremeno osiguravajući sigurnost i otpornost.
Proaktivan stav Turske prema ključnim misijama NATO-a, kao što su Kosovo i Avganistan, dao joj je autoritativan glas u Alijansi. Kao rezultat toga, različite američke administracije obratile su pažnju na zabrinutost Ankare za sigurnost, uključujući kurdski separatizam i prijetnje iz Rusije Vladimira Putina. U novembru 2015. godine, nakon što je Turska oborila ruski borbeni avion u turskom vazdušnom prostoru (prvi takav incident jedne zemlje NATO-a od 1952.), Putin je morao dobro da razmisli o tome kako da vojno odgovori zemlji članici NATO-a.
Bez članstva u NATO-u, moguće je da bi Turska od 2014. godine mogla doživjeti sličnu sudbinu Ukrajine. Prema nekim anketama iz 2022., većina turskog stanovništva vidi Sjedinjene Države kao glavnu prijetnju, dok samo 19 % vidi Rusiju kao glavnu prijetnju. isti način. Pod Erdoganovim vodstvom, Turska je dosljedno nastojala da ugrozi sigurnost NATO-a kroz niz nepromišljenih inicijativa. Čini se da ove akcije imaju za cilj isključivo privlačenje veće pažnje, s ciljem očuvanja međunarodnog značaja koji se smatra ključnim za postavljanje stalnih zahtjeva. Turska je usvojila dvosmislen pristup kao svoje međunarodno mjerilo, izazivajući sumnju i nepovjerenje zapadne zajednice.
Po pitanju članstva Skandinavije u NATO-u, Erdogan se usprotivio ratifikaciji, kao i kupovini ruskog odbrambenog raketnog sistema S400, čime je Turska privremeno isključena iz multinacionalnog programa F-35. Prošlog avgusta prvi F-35 isporučen je turskom ratnom vazduhoplovstvu, kao dio narudžbe koja uključuje 100 lovaca u narednih nekoliko godina, od kojih je 30 već odobreno. Turska je dio programa F-35 od 1999. godine, a turska odbrambena industrija je preuzela aktivnu ulogu u proizvodnji aviona, ulažući 1,25 milijardi dolara u razvoj aviona.
U zaključku, Turska ne samo da ne bi trebala, nego i ne može napustiti NATO. Njegova ponekad dvosmislena politika može predstavljati element snage za Alijansu, posebno na međunarodnoj raskrsnici koja je postala ključna za regionalnu ravnotežu na širem Mediteranu.
Pretplatite se na naše novine!