(autor Filippo Moreschi, pravnik i član AIDR-a) Iz kratkog istorijskog pogleda, grad je, a ne selo, mjesto razvoja nauke i tehnologije.
Selo je, uz neophodne izuzetke, mjesto sporosti, tradicije, ali i često kašnjenja u razvoju i primjeni novih tehnologija. Doprinos mnogih neinovativnih poljoprivrednih praksi zagađenju matrica životne sredine i potrošnje tla je sada siguran.
Toliko da Svjetski ekonomski forum, u članku objavljenom prošlog 10. februara, naglašava da upravo emisije iz poljoprivrede ugrožavaju postizanje ciljeva Pariskog sporazuma o klimi.
Sada, u digitalnom dobu i velikim ekološkim izazovima, čini se da je ovo čitanje obrnuto.
Da li je moguće danas o ruralnim područjima razmišljati kao o naprednim stražarima digitalnog razvoja i zaštite životne sredine?
Čini se da više od jednog znaka sugerira potvrdan odgovor na ovo pitanje.
Nedavna odluka Državnog savjeta – objavljena prošlog prosinca – potvrdila je princip prema kojem čak i integrirana ekološka dozvola za deponiju specijalnog neopasnog otpada mora rješavati postojanje, na teritoriji naselja, posebne zone proizvodnje vina. zvanje (u ovom konkretnom slučaju, DOC “Cacc'e mmitte” iz Lucere). Osnov presude je, prema riječima sudija Palazzo Spada, pravilo Posebnog plana upravljanja otpadom Pulje koji proglašava nekompatibilnost između ovih postrojenja i vrijednih poljoprivrednih površina, identifikovanih proizvodnim specifikacijama.
Slične odredbe se, osim toga, nalaze iu drugim regionalnim planovima upravljanja otpadom, kao što je toskanski, usvojen 2014. godine i integrisan u rezoluciju Regionalnog vijeća br. 55/2017.
Nadalje, početkom 2020. godine TAR Lacija, na temu Procjene uticaja na životnu sredinu radova za brzu prugu na relaciji Milano-Verona, osudio je nepoštovanje odredbi koje je diktirao CIPE, a koje su zahtijevale prethodno utvrđivanje protokola u dogovoru sa glavnim proizvođačkim organizacijama u DOC vinogradarskom području zahvaćenom dijelom radova. Protokol se, iz ugla upravnih sudija, morao odnositi i na jednostavno određivanje naknade za eksproprijaciju zemljišta i, prije svega, na odmjeravanje različitih interesa uključenih u realizaciju posla. Sud obrazlaže ovu odluku izričitim pozivanjem na odredbe čl. 1 Zakona 238/2016 (tzv. „Konsolidovani zakon“ o vinu) koji definiše vinogradarske teritorije kao „nacionalno kulturno nasleđe koje treba zaštititi i unaprediti u smislu društvene, ekonomske, proizvodne, ekološke i kulturne održivosti“.
Stoga se čini da se afirmiše, u svijesti zakonodavca (nacionalnog i regionalnog) i u razmatranju sudske prakse, načelo da područja iz kojih potiče vrijedna poljoprivredna proizvodnja, posebno ako su geografski ograničena proizvodnim specifikacijama ZOP-a ili PGI proizvodi, moraju dobiti pojačanu zaštitu, jer su izraz ekonomskih, proizvodnih, društvenih, ekoloških i kulturnih vrijednosti.
Do sličnog ishoda dolazi se s obzirom na posebnu pažnju koju je zakonodavac posvetio ZEP-u, ekološkim ekonomskim zonama, ustanovljenim Zakonskom uredbom 111/2019. One se poklapaju sa teritorijom nacionalnih parkova i imaju za cilj „podsticati u ovim oblastima ulaganja u cilju borbe protiv klimatskih promena, energetske efikasnosti, cirkularne ekonomije, zaštite biodiverziteta i socijalne i teritorijalne kohezije i da podrže aktivno građanstvo onih koji koji tamo borave".
U ovoj perspektivi, ZEA će morati progresivno postati teritorije na kojima će biti zgodno investirati, živjeti, raditi, živjeti, putovati, i to kroz poreske olakšice, ekonomske prednosti i administrativne pogodnosti.
Nedavna „prijelazna“ uredba, koja diktira odredbe koje se odnose na podršku iz Evropskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EAFRD) i Evropskog fonda za garanciju poljoprivrede (EAGF) u 2021. i 2022. godini (Uredba EU 2020/2220 od 23. /12), izdvaja velike procente strukturnih sredstava dodijeljenih u poljoprivrednom sektoru za ekonomski i društveni razvoj ruralnih područja i otporan, održiv i digitalan ekonomski oporavak, kroz kratke lance nabavke i lokalna tržišta, te inteligentnu poljoprivredu; zalaže se za korištenje obnovljive energije i oblike cirkularne ekonomije; finansira pristup visokokvalitetnim informaciono-komunikacionim tehnologijama u ruralnim područjima (čl. 2020, st. 7 i 4).
Ove smjernice su u skladu s dokumentom Evropske komisije koji se odnosi na razvoj nove poljoprivredne politike Zajednice pod nazivom „Lista potencijalnih POLJOPRIVREDNIH PRAKSA koje bi EKO-ŠEME mogle podržati“, objavljenom u januaru ove godine i uključenim u ciljeve Zelenog dogovora EU.
Među različitim ciljevima navedenim u dokumentu, od kojih su mnogi povezani sa održivošću, Evropska unija vidi potrebu da se do 2030. godine vrati najmanje 10% poljoprivredne površine na visoku pejzažnu raznolikost.
Prema mišljenju Komisije, to se mora učiniti kroz dobre prakse, od kojih se mnoge temelje na novim tehnologijama i preciznoj poljoprivredi, kako bi se smanjila potrošnja neobnovljivih resursa, pesticida i zagađenje vode, zraka i tla te promovirala kružna poljoprivreda. .
Stoga smo svjedoci jasne konvergencije pažnje i programa: nove tehnologije moraju potaknuti bolju poljoprivredu kako bi bolje zaštitili i očuvali ruralna područja, njihovu biološku raznolikost, njihovu ekonomiju i kvalitetu krajolika i okoliša mjesta, povezujući ih s kvalitetnom, demografskom proizvodnjom. i ekonomski razvoj i turizam. Nova centralna pozicija poljoprivrednog sektora određena rastućom sviješću o njegovoj odlučnosti za sigurnost hrane, borbu protiv klimatskih promjena i održivi razvoj.