(Andrea Pinto) Američki vojni čelnici u Iraku obavijestili su svog iračkog kolegu da je trupe Američke pripreme počinju da "napuštaju" zemlju. Brigadni general William Seely, šef američke radne grupe u Iraku, napisao je pismo iračkom šefu zajedničkih operacija, koje je pregledao AFP. Irački parlament, reagirajući na ubistvo iranskog generala Qasema Solimanija, glasao je za odlazak stranih trupa u zemlju. Šef Pentagona Mark Esper rekao je, međutim, da ne postoje planovi za povlačenje iz Iraka: "SAD će poslati B-52 u svoju bazu u Indijskom okeanu da odgovore na bilo kakve odmazde iz Teherana." Navodno bi dole pismo bilo nacrt rada koji nikad nije započet.
Što se događa s Talijanima smještenim u američkim bazama? Novinari pišu detaljno o operaciji noćnog transfera koja se odvijala u žurbi.
U 20.30 iseljavanje je gotovo završeno: na aerodromu su američki helikopteri spremni Talijanima udaljiti dalje od Bagdada. Mjere predostrožnosti koje treba poduzeti prije polijetanja su izvanredne. Nitko to izričito ne kaže, ali svaki je zrakoplov, u ovim satima, moguć i čak jednostavan cilj za pogoditi.
Osoblje odbrane, u dogovoru sa čelnicima NATO-a, odlučilo je prebaciti sve muškarce uključene u operaciju obuke iračkih snaga sigurnosti. Američka baza, u kojoj je do sinoć bilo i pedesetak karabinjera, postala je pretjerano opasna: već gađana u nedjelju navečer i previše izložena rizicima od daljnjih napada. "I danas se jedan od Talijana veruje - plašili smo se ponovo završiti u znamenitostima i proveli smo sate pojačavajući sigurnosne mere".
U 19.30 talijanski je prenesena stopa italijanskih vojnika: "U ovo doba dana rizici su manji i lakše je krenuti na siguran put".
Obavještajci su na tome radili najmanje 48 sati i u velikoj tajnosti vođe kontingenta planirali su taj potez. Kad se izabere najsigurnije odredište i prouči najmanje rizičan put, plan započinje. «Ne vratite se u Italiju, već se jednostavno preselite u drugo sigurnije područje.
Vojnici koji sudjeluju u "NATO misiji Irak" će stoga čekati razvoj situacije na sigurnoj udaljenosti, također zato što su već u nekoliko sati nakon trzavica koje su Sjedinjene Države organizirale kako bi ubile generala Qassema Soleimanija, sve operativne aktivnosti obustavljene.
Čvrsta vježba, vojska zatvorena u bazi do početka razvoja.
Ali zašto ne povučemo čitav kontingent iz Iraka?
Odgovor je dao general Pasquale Preziosa, bivši načelnik stožera ratnog zrakoplovstva do 2016. godine, razgovarao Formiche.net. Slušajući jučer telefonom rekao je: "Čekajući razvoj događaja, možda počnite razmišljati o datumu za postepeno i planirano povlačenje, na primjer do septembra 2020".
Intervju Formiche.net
Generalno, na tim stupcima Vittorio Emanuele Parsi predložio je povlačenje kontingenta u Iraku jer je "beskorisno ostati u multilateralnim koalicijama ako se koristi samo za male razgovore, a ne za zajedničko donošenje odluka". Slažete li se?
Da, Italiji je potrebna vanjska politika s ciljevima koje jedna zemlja sebi postavlja. Ne čini mi se da trenutno o tome razmišlja strateško. A kad nema jasnog odgovora zašto ste izvan područja s vojnom imovinom, onda je vrijeme da nastavite svoje korake i razvijete novu strategiju.
Ipak, iz mnogih dijelova talijanskog političkog svijeta Europa se poziva na veću ulogu u izbjegavanju krize između Irana i Sjedinjenih Država. Ali šta Stari kontinent može učiniti?
Evropa prije svega mora s novom Komisijom razviti strategiju koja će biti relevantna u budućnosti. Trenutno nedostaju karakteristike nove strateške politike EU. Nažalost, vremena koja ih definiraju nisu ni na koji način kompatibilna s događajima koji slijede jedno drugo brzim tempom i geopolitikom nemira u mnogim kazalištima.
Da li ubijanje generala Soleimanija ubrzava ovaj tempo?
Rekao bih da. Soleimani je bio svjetionik iranske obrambene politike. Pohod je imao za cilj da jasno cilja teheranski režim. Ostale važne reakcije još nisu zabilježene. Između ostalog, izostanak deklaracija Saudijske Arabije na neki način znači podršku američkoj akciji, koju Riad tumači kao signal jačanja odnosa s Washingtonom. S druge strane, mnogi su vjerovali da je Soleimani um koji stoji iza napada bespilotnih letelica izvedenih prije nekog vremena u Saudijskoj Arabiji. Njegovo ubistvo predstavlja jasan signal namjere američke politike u ovom trenutku, ali ne samo u odnosu na Iran.
Objasnite nam bolje.
Drugi primatelj je predsjednik Sjeverne Koreje Kim Jong-un, autor deklaracija posljednjih dana koje su daleko od onoga što su Amerikanci očekivali u pogledu denuklearizacije. Napad na Bagdad predstavlja indirektni odgovor na američke namjere u svim sektorima. Poruka je jasna: kada pregovori ne uspiju, oni mogu uspostaviti različite strategije koje bi mogle prouzrokovati ozbiljne nacionalne gubitke za protivnika. Ovaj su koncept nekoliko puta otkrivale Sjedinjene Države, upotrebom dvije atomske bombe na Japan nakon napada na Pearl Harbor, ubistvom Osame bin Ladena (i njegovog sina), uz eliminaciju Abu Bakr al Bagdadi i sada sa Soleimanijem. Između ostalog, koncept koji Trumpu omogućava da na sljedećim izborima krene u poziciji snage.
A u vezi s sve upornijom Turskom?
Turska ostaje pomalo u udubljenju svojih ambicija. Nastavit će zahvaljujući američkom nedostatku interesa u tom području, pod uvjetom da se strateški interesi Washingtona, poput Izraela, ne dotaknu, hipoteza koja se ne čini na horizontu. Uprkos trenja oko kupovine ruskog sistema S-400, čini se da su Turska i Sjedinjene Države našli prilično mirnu točku pada.
Međutim, akcija Ankare u Libiji zabrinjava Evropu.
Naravno. Turska će biti 2020. nervno središte onoga što se može dogoditi u Libiji. Olakšanje Fajezu al Serraju zahtijeva od nas Europljana da razjasnimo što i koga podržavamo, ali prije svega način na koji ćemo razmrviti kost koja se sada čini složenijom nego što se moglo predvidjeti francuskim napadom koji je destabilizirao zemlju bez plana adekvatna za buduću stabilnost.
Mislite li da Europska unija ima snage reći nešto, od Libije do Irana?
Nema ni pogleda na odluke EU. S druge strane, za donošenje odluka potrebne su vam namjere i riječi, ali za riječi morate imati usta i zube. Vjerujem da Europi nedostaju zubi kako bi mogla izvršiti odvraćanje od koristi za potvrđivanje procesa dijeljenja, iako ga svi ne dijele.
Hoćete li reći da tradicionalna europska meka snaga više nije dovoljna Europi u tako složenom međunarodnom kontekstu?
Za svijet u metežu poput sadašnjeg, odgovor ostaje Machiavelli: potrebni su novac (dakle ekonomija) i mač (dakle snaga). Bez kombinacije ova dva elementa nema državnosti, suverenitet se ne izražava i ne postavlja se politika. Upravo iz tog razloga, Evropa mora danas i brzo odlučiti kakva želi biti u budućnosti, hoće li poštivati sveobuhvatnu misao oca utemeljitelja, ili ne. U tom smislu, europski vojni stup u NATO-u sigurno bi mogao biti dobar za Europu i Sjedinjene Države.
Na koji način?
Unatoč epohalnoj promjeni svoje strategije prema Tihom okeanu, Amerikancima su potrebni saveznici. Svijet trči, a i konkurencija između sila. Primjer je polje hipersoničnih raketa o toj temi objavljen je članak u New York Timesu) od kojih je Italija među prvima govorila o tome kao izmjenjivaču igara svjetskih bilansa. Rusija i Kina već imaju ovu sposobnost, barem prema njihovim izjavama, a Sjedinjene Države se tek oporavljaju. Uvjeti odvraćanja mijenjaju se i zato nam je potreban europski stup kako bismo ojačali transatlanske odnose u novim ravnotežama. Bez Evrope teško će Sjedinjene Države obnoviti svjetski poredak.
Ima li Italija snage da promovira ovo europsko promišljanje?
On to mora pronaći. Naša država ima samo jednu mogućnost oživljavanja svoje ekonomije i mogućnost vanjske politike: pronaći odgovarajuće mjesto za to u euroatlantskom kontekstu. Danas smo gotovo odsutni, čak i ako ostanemo u G7 i možemo se pohvaliti jednim od najnaprednijih tehnoloških nivoa na svijetu.
Šta nedostaje?
Nedostaje čvršći unutrašnji okvir od onog što je viđeno poslednjih godina. Unutrašnja politička slabost ogleda se u slabosti vanjskog djelovanja. Danas nismo u mogućnosti da vodimo spoljnu politiku. Moramo započeti iznova razvijanjem ekonomije i tehnoloških sposobnosti u skladnom europskom okviru, snagom da promoviramo ponovnu raspravu o zajedničkim pravilima tamo gdje nam ona ne odgovaraju.
Irak ne želi da Italijani odu
«Američke trupe napolje, ali italijanski vojnici žele da ostanu"Tako je šiitski zamjenik Al Assadi tada precizirao dopisniku Corriere della Sera Lorenzo Cremonesi:"Vrijedimo ih, osposobljavamo nove ciljeve. Usredotočit ćemo se na zadatke treninga. Europljani će moći raditi s nama bez potrebe za savjetovanjem u Washingtonu".
Ahmad al Asadi zastupnik je Bagdadskog parlamenta za koaliciju šiitskih stranaka Al Fatah bliskih milicijama povezanim sa Teheranom.
Sada je odluka u potpunosti politička i nadasve strateška: šta su talijanski interesi u Iraku? Naši interesi su u Libiji, a mi se zajedno krijemo s Europskom zajednicom.