(od Paola Giordanija) Skoro 100 dana nakon početka onoga što u Moskvi nazivaju “specijalnom vojnom operacijom” (post-sovjetska verzija britanskog potcenjivanja gotovo uvijek ima ironične implikacije), hipoteza o prekidu vatre u Ukrajini i početku “ozbiljnih” pregovora i dalje izgleda udaljeno, iz raznih razloga.
Prvi i najočitiji je da ne samo direktni kandidati, Rusija e Ukrajina, ali i Sjedinjene Američke Države i Kina, smatraju da se na bojnom polju ipak mogu izvući prednosti: političke, kada se konačno otvore "ozbiljni" pregovori, ili geopolitičke, s obzirom na globalnu reorganizaciju koja će neminovno pratiti ovaj rat (stvari zovemo njihovim imenom). Drugi jeodsustvo kredibilnog posrednika.
A putin i njegovo pratnja, sada kada su kratkoročni ciljevi redefinisani i ispravljene vojne greške prve faze, čini se prikladnim da se operacija barem završi Donbass i pokušajte zategnuti kliješta prema jugu, prema Mikolaiv e Odesa, doći do Transnistria.
U Moskvi ima i onih koji sanjaju da se mogu vratiti početnoj ideji: “prepustiti Ukrajincima samo Galiciju i Volinju i stvoriti novi federalni subjekt, „Novorosiju", The Nova Rusija. Snovi, tacno. Zelensky a američki i britanski "jastrebovi", s druge strane, fokusiraju se na nabavku novog i snažnijeg oružja, uključujući demontirane lovce koji će se ponovo sastaviti na licu mjesta, (ne rakete srednjeg dometa, pojasnio je juče predsjednik Bajden), kako bi se povećale poteškoće ruske vojske i eventualno preokrenuo trend sukoba ili u svakom slučaju natjerao Putina da prihvati blaži savjet.
Sjedinjene Države, koliko god bile oprezne da izbjegnu nuklearnu eskalaciju, vraćaju svoju hegemoniju u Europi (koju je Trump zanemario), dobivaju neočekivano ponovno ujedinjenje, pa čak iproširenje NATO-a (po cijenu neizbježnih ustupaka Erdoganovoj Turskoj), mogućnost značajnog slabljenja Rusije.
For the Kina, titan međunarodne trgovine, ovaj rat je trenutna smetnja, ali ima tu prednost što prisiljava Sjedinjene Države, uprkos Bajdenovim diplomatskim naporima u indo-pacifičkom sektoru, da koncentrišu "medio tempore" na evropsko pozorište, da daju novi zamah toj ekonomsko-finansijskoj arhitekturi alternative dolaru na kojoj Xi Jin Ping već neko vrijeme radi i da definitivno preda azijskom gigantu moćnog, ali više ne hegemonijskog saveznika: senzacionalan preokret ravnoteže snaga u odnosu na sovjetsko doba.
Ko ima najveći interes da preduzme akciju za prekid vatre i za otvaranje "pravih" pregovora?
Erdoganova Turska, članica Atlantske alijanse koja se kreće autonomno, teži stvaranju moderno ponovno izdanje Osmanskog carstva i stoga mora biti u stanju da se akredituje kao sila u nastajanju u ovoj oblasti: kakva bolja prilika nego da posreduje između dva borca? Evropa, koja je najviše kažnjena sukobom, takođe bi bila zainteresovana za akciju. Ali u ovom trenutku moramo se zapitati: koja Evropa treba da preuzme inicijativu? Ne toliko zemlje bivšeg sovjetskog istoka ili Baltika koje su oduvijek vidjele i vide, a još više nakon 24. februara, nezgodnog i prijetećeg susjeda u Ruskoj Federaciji, a koje sada Boris Johnson želi da privuče u neku vrstu “Sveti savez” malo antiruski i malo antievropski. Istorijsko jezgro evro-zapadnih zemalja bi bilo zainteresovano da se aktivira - Njemačka, Francuska, Italija – koji je prvo sa Sovjetskim Savezom, a zatim sa Ruskom Federacijom našao a modus vivendi u ime Realpolitik i objektivnih zajedničkih interesa (uključujući, recimo to jasno, integraciju između proizvođača i potrošača sirovina).
Efektivno Macron, Scholz i na kraju takođe Dragons postavili nešto na svoje mjesto, bilježeći napredak u “žitna diplomatija”. Uz hiljadu poteškoća, jer između agresora i napadnutog postoji i uvijek će postojati suštinska razlika. Ali u nekim slučajevima nedovoljna preduzimljivost može biti skupa. Iza ugla, u novom globalnom poretku, postoji rizik da stara Evropa je, ako je moguće, još manje važna nego danas. Bitno je da seUe – uvek je rasla svaki put kada je morala da prevaziđe krizne situacije, unutrašnje i spoljašnje – pronađite jedinstvo i iskoristite priliku koju pruža ovaj konkretni trenutak, da iskoristite sve svoje potencijale i date suštinu efektivnoj, a ne samo deklarisanoj, zajedničkoj spoljnoj i bezbednosnoj politici.
