(autor John Blackeye) Jutros se Rim predstavio u svom normalnom izgledu sa Grande Raccordo Anulare koji još nije začepljen, ali ga je velikom brzinom prešlo mnogo više automobila od onih koje smo vidjeli prošle sedmice.
Čini se da postoje uslovi da se zemlja preokrene i počne sa fazom 2 koja će dovesti do ponovnog otvaranja svih komercijalnih aktivnosti.
Ono što je sigurno promaklo onima koji su davali optimistične prognoze i onima koji su mislili da će trgovcima biti dovoljno da se da zeleno svjetlo da svi izlozi ponovo osvijetljeni i uljepšani je da bez podrške države mnoge aktivnosti nisu uspjele. pronašao uslove i snagu da se ponovo otvori.
Intervju koji je na TV dao Gianfranco Vissani koji je istakao da ni od 18. maja neće moći ponovo da otvori svoj restoran jer njegovih osamnaest kuvara u kuhinji s jedne strane ne može da poštuje sigurnosnu distancu, ali još više ne može sebi da priušti da im isplati plate a da ništa ne naplati.
Država mu, čini se, nije bila tako bliska kao što se činilo, slušajući brojne konferencije za novinare predsjednika Vijeća ministara, upravo zato što je Vissani, uoči gotovo tri mjeseca zatvorene komercijalne aktivnosti, je sam isporučio svojoj kući, sa izuzetnom tačnošću, sve poreze treba platiti čak i kada je restoran zatvoren.
Čini se da cijela ili veći dio solidarnosti kojom se vlada vlada nije pretočila, u suštini, u nešto konkretno.
Tako se dešava da sam jutros u Rimu, jednom napustio Grande Raccordo Anulare iza sebe i pronašao plaćeni parking koji će služiti za popunu blagajne opštine koja uvek plače siromaštvom, prešavši skoro kilometar ulicama centar, mogao sam to primijetiti mnogi od onih barova za koje sam očekivao da su otvoreni i sa ljudima koji su čekali u redu da pojedu bogat italijanski doručak bili su zapravo zatvoreni.
Mora da je nešto pošlo po zlu. Očigledno je da je neko pogrešno izračunao mora da je pogrešno izračunao kriterijume za ponovno pokretanje zemlje. Ponovo se politička realnost manifestovala onakvom kakva jeste, odnosno veoma udaljena od stvarnosti koju doživljavaju građani. Tretiranje trgovaca i zanatlija kao statističkih brojeva koji se dobro uklapaju u faktore oporavka države koja je predaleka od naroda moralo je dovesti do pogrešnih rezultata.
Mnogi barovi su ostali zatvoreni, a direktne informacije iz nacionalnih vijesti koje prikazuju društvo u punoj brzini s ljudima koji piju aperitiv u prenaseljenim gradovima nisu od koristi.
Realnost je drugačija. Pandemija je zaista bacila trgovinu na koljena i oporavak je trebao počivati na konkretnoj pomoći koja je već pružena, a ne na mjerama koje slijede jedna drugu gotovo bez ikakvih obećanja.
Realnost je drugačija. Istu sudbinu pratili su i mnogi restorani. Ostale su zatvorene kako zbog nedostatka kupaca, tako i zato što otvaranje znači početak isplate plata osoblju, a plaćanje bez gotovine je jedan od principa koji vodi u bankrot.
Ono što je izgledalo kao zamah čarobnog štapića koji je od 18. maja trebalo da nam vrati nasmejanu i vatrenu naciju u svojoj ekonomiji, To se pretvara u batine što bez gledanja nikome u lice, u nedostatku konkretne pomoći, zvuči gotovo kao definitivna osuda za mnoge male poduzetnike.
Naravno, vlada nije donijela virus u Italiju. Iza sve ove drame stoji Kina koju, međutim, svi aparati ustraju u odbrani iza anonimnosti koja je vrijedna dobrih ekonomskih odnosa sa privrednim gigantom koji s jedne strane donosi zaradu, as druge nema zadrške da svoju kuću učini svojim domom. U konačnici, međutim, ako Vlada nema grešaka u vezi s pandemijom, možda se neke od njih odnose na njeno upravljanje. Mnoge konferencije i mnoge riječi trebalo je pretvoriti u činjenice i to bi omogućilo mnogim kapcima da se nađu otvorenim i spremnim za imenovanje faze 2 koja, u ovom trenutku, ne zna ništa o tome.
