Francuska štampa "Le Figaro" i "Mond" počele su juče da pišu o neortodoksnom ponašanju francuske vlade prema Italiji. Srećom, štampani papir je u stanju da izrazi jasan dokaz čak i detetu.
“Mala priča”, međutim, počinje ne tako davno.
Godina od pad vlade Berluskonija IV i dolazak ultraevropeiste Maria Montija u Palazzo Chigi, nakon mjeseci političkih i finansijskih napada na našu zemlju, sjećate li se "spreda" koji je premašio 500? Bila je to godina obilježena tim "smiješnim" kikotima Angela Merkel e Nicolas Sarkozy na Evropskom vijeću 23. oktobra 2011.
I upravo tih dana odlučili su da unište Italiju Ekonomski scenariji, pregledavajući mejlove tadašnjeg američkog državnog sekretara Hillary Clinton ispada da je međunarodni napad koji je doveo do pada režima Muammar Gaddafi a nakon ubojstva pukovnika pokrenut je isključivo i isključivo kao odgovor na specifične francuske geostrateške interese, uz podršku SAD.
Na potpunu štetu italijanskih interesa, mi smo, naravno, već znali da je rat koji je želio Sarkozy bio sredstvo da se naša zemlja izbaci iz kontrole Libijska nafta, ali vidjeti to zapisano crno-bijelo i dalje izaziva mnogo ljutnje i ozlojeđenosti. Ali to nam daje da shvatimo da smo držani u smrtonosnom stisku. Pa hajde da vidimo šta ti malo poznati mejlovi sadrže 2. aprila 2011, demokratska kandidatkinja za Bijelu kuću Hillary Clinton dobila je poruku od svog savjetnika za Bliski istok. Sidney Bluementhal sa vrlo eksplicitnim tonovima. Iz tih redova proizilazi da je tadašnji francuski predsjednik Sarkozy finansirao i pomagao, na svaki način, anti-Gadafijeve frakcije novcem, oružjem i trenažerima, s ciljem da se otmu što veći udio proizvodnje nafte u Libiji i ojača njena pozicija kako na vanjskopolitičkom frontu tako i na globalnom geostrateškom.
Ono što je definitivno motiviralo Jelisejsku odluku da uđe u sukob bio je Raìsov plan da afrički francuski franak zamijeni nova panafrička uniforma, s ciljem uspona Libije kao regionalne sile sposobne da oko sebe okupi regionalni savez država. Tako bi zamijenio Francusku, uz zvuke zlata i srebra, Gadafi bi zadržao nešto manje od tri stotine tona građanski rat, ISIS koji dominira južnim obalama Mediterana i val od migranata, neviđeno, koji nastavlja da se nanosi na naše obale.
U to vreme Italija, u mraku o svemu, učestvovao u ratu protiv Gadafija.
Sada je, međutim, jasno da su tada Nemačka špekulativnim napadom, a Francuska, odlučnom i strateškom spoljnom politikom, imale samo jedan cilj, da prevladaju Italiju. Iskorištavanje zemlje koja je uvijek podijeljena unutrašnjim političkim bitkama, zemlja koja je slaba, nestabilna i bez strategije. Najviše krivice leži na nama, ali pravi promašaj je Evropska zajednica. Institucija koja nije u stanju da uspostavi zajedničku spoljnu politiku.
Nacionalizam, koji je teško potkopati na starom kontinentu, prevladava nad slabom mogućnošću zajedničke vanjske, a možda i odbrambene politike. Da smo istinski ujedinjeni, ne bi bilo ni za koga. Pogledajte samo evropski BDP, prvi u svijetu, a da ne spominjemo industriju, istraživanje i sve ostalo što je potrebno da se počne pričati o evropskom sistemu. Da smo istinski ujedinjeni, mogli bismo zaista odlučiti kao supersila. Međutim, očigledno niko ne želi proces ujedinjenja, onaj pravi, posebno Sjedinjene Države.
Ali vraćajući se u današnje vrijeme iu Italiju, ovako je Francuska godinama otkupljivala naše kompanije, a da niko nije stavio "veto".
Francuska multimedijalna grupa Vivendi preuzela je uzde Telecom Italia, prošavši kroz francuskog giganta za upravljanje imovinom Amundi, koji je kupio podružnicu Pioneer od Unicredit banke; konačno sa dugačkom listom italijanskih modnih i luksuznih brendova koji su prošli pod francuskom zastavom i čiji je simbol i brak između Essilor-a i Luxottice. Preteča svih ovih akvizicija u posljednjoj deceniji, podsjeća list, bio je francuski poljoprivredno-prehrambeni gigant Lactalis, koji je progutao italijansku mliječnu industriju Parmalat; i akvizicija italijanske elektroenergetske kompanije Edison od strane francuskog državnog energetskog giganta Edf, sprovedena dok je druga velika francuska javna energetska grupa Engie (bivši Gdf Suez) preuzela nekoliko italijanskih opštinskih elektroenergetskih kompanija.
Najgori aspekt je, međutim, politička nestabilnost Italije i još gora politička budućnost. Kao što je već napisano u članku "Evropski izbori viđeni u inostranstvu", nećemo ići ka politici zaštite nacionalnih interesa i prije svega nećemo ići ka strateškoj vanjskoj politici. Ne zbog nemoći, već iz jedinog razloga što nemamo vremena da gledamo van Italije, unutra je previše problema.
Naša sreća? Vrlo smo dobri u upravljanju "hitnim situacijama", ali sudbina neće uvijek biti na našoj strani.
Pasquale Preziosa