(autor Giovanbattista Trebisacce, profesor opće pedagogije na Univerzitetu u Kataniji i član AIDR-a) Prošla je godina kako je pandemija poremetila ritmove i navike našeg svakodnevnog života i našeg društva. Ljudski odnosi, posao, zabava, iznenada, iz dana u dan, "preselili su se" na web. Internet je postao virtuelna agora. U ovaj novi "virtuelni trg" katapultirani su ne samo odrasli, već i djeca. Naime, od početka pandemije djeca su "tjerana" ispred svojih mobilnih telefona, tableta ili kompjutera da obavljaju uobičajene aktivnosti, od škole do katehizma, do rođendana ili imendana. Proteklih mjeseci i oni su, kao i odrasli, "izdržali" hiljadu lišavanja, a jedini kontakt sa prijateljima i rođacima bio je virtuelni, možda putem online igrica na konzoli ili pametnom telefonu ili putem društvenih kanala, Tik Tok-a na poseban način .
Ne želim da se zadržavam na tužnoj vesti u vezi sa smrću male Antonele iz Palerma: istrage koje su pokrenuli obično tužilaštvo i tužilaštvo za maloletnike utvrdiće da li je devojčica zaista dozvolila da je namame u apsurdni izazov na Tik Toku, Black out izazov. Garant privatnosti je u međuvremenu blokirao Tik Tok.
Po ko zna koji put, po mom mišljenju, rizikujemo da padnemo u iskušenje: da se zavaravamo da paragrafi zakona, pravila, zabrane olakšavaju ili, još više, rješavaju obrazovni izazov. Jednostavno, lako, iluzorno reći: "preopasno, zatvorimo sve". U međuvremenu, mi odrasli nastavljamo na internetu da radimo ono što želimo: juče smo svi bili selektori ili treneri reprezentacije, danas smo svi bili virolozi, političari, naučnici, prosvjetni radnici, kockari. Pravila i zakoni služe odraslima, a posebno onim odraslim osobama koje proizvode aplikacije, uređaje i digitalni sadržaj. Umjesto toga, djeci su potrebni roditelji-vaspitači. Počnimo stoga davati dobar primjer. Prema Globalnom digitalnom izvještaju za 2019., Italijani provode u prosjeku jedan sat i 46 minuta na društvenim mrežama svaki dan. Ako nas naša djeca vide uvijek nagnute glave nad pametnim telefonom, bit ćemo manje vjerodostojni kada želimo ograničiti njegovu upotrebu na njih. Potrebni su nam „slobodni od druženja“ trenuci (vrijeme za obrok, poslije večere) da se posvetimo odnosu sa djecom.
Roditelj mora djetetu ponuditi povjerenje; obrazovanje se odnosi na primjer, povjerenje, ali i uljudnu kontrolu. Tehnologija nam u tome mnogo pomaže: da kontrolišemo i/ili ograničimo pristup neprikladnim sajtovima, roditeljska kontrola ili filtriranje porodice može biti veoma korisno, što omogućava roditeljima da prate ili blokiraju pristup svom detetu određenim aktivnostima (pornografske stranice, nasilne slike ili stranice s ključnim riječima), podesiti vrijeme korištenja itd. Mnogo sistema, mnogo mogućnosti, ali tehnologija nije dovoljna da bi djeca bila potpuno sigurna. Moramo ulagati u OBRAZOVANJE. Pitanje pristupa djece tehnologiji je u suštini obrazovno, a ne normativno. A siromaštvo u obrazovanju ne poklapa se uvijek sa ekonomskim siromaštvom, već je često raširenije i transverzalno. Drugi aspekt koji treba uzeti u obzir je da pametni telefon, zamišljen kao alat sa besplatnim pristupom svim onlajn sadržajima i svim društvenim mrežama, ne treba dati prije 13. godine.
To nije problem propisa (društvene mreže su već zabranjene vlastitim kodeksima za djecu do 13 godina), već isključivo obrazovni. Edukacija o korištenju tehnologije znači prije svega OBRAZOVANJE. Ponovo poći od osnova roditeljstva znači i prepoznavanje vlastite greške u vrlo čestom slučaju kada je malom djetetu bilo dozvoljeno da koristi pametni telefon, „jer su ga svi imali“ ili „da se osjeća dobro“. To znači podleći kulturnoj diktaturi koju treba srušiti ako nam je zaista stalo do obrazovnog pitanja. Nemojmo se samo sjetiti kada se ove tragedije dese. Evropa je 2015. godine zatražila od država članica da (ponovno) odluče o minimalnoj starosnoj dobi za registraciju na društvenim mrežama, uz mogućnost povećanja na 16 godina. Razne vlade su imale 3 godine da odluče, ali ovdje niko o tome nije raspravljao i granica je ostala američka, odnosno 13 godina. Proces digitalizacije koji je posljednjih dana zahvatio politička pitanja mora nužno biti praćen ili, još bolje, prethoditi pravim, masovnim i korektnim procesom obuke.