(autor John Blackeye) Sve do 1980-ih i ranih 1990-ih, italijansku ljevicu činili su borci, veterani i radnici koji su punili trgove najvećih italijanskih gradova, mašući crvenim zastavama u rukama ispod pozornica političkih predstavnika koji su se borili za prava radnika i porodica.
Dvadeset godina kasnije situacija se potpuno promijenila. Napominjemo, naime, da danas ljevica više ne izlazi na ulice zajedno sa radnicima i porodicama, već učestvuje u gej ponosima, boreći se za prava gej svijeta i za prava Afrikanaca koji sleću u Italiju u potrazi za bogatstvom.
Ovo je ekstremni sažetak kolapsa ljevice koja je odavno prekinula sve veze s izbornom bazom koja ju je godinama podržavala, iznenada se prekinuvši s italijanskom društvenom realnošću.
Ali šta se dogodilo?
Dešavalo se da je po starom izbornom sistemu svaki Italijan izašao na izbore da izabere pokrajinskog ili regionalnog predstavnika u parlamentu. Ovaj poslanik je bio poznat u okruženju i ušao je u parlament sa nadom da će ostvariti ono što je obećao sunarodnicima tokom predizborne kampanje. Rezultat je bio da je politika ostala povezana sa izbornom bazom i sa teritorijom te je stoga bila svjesna stvarnih potreba radnika u svakom sektoru.
Dolaskom novog izbornog sistema, koji predviđa da liste formiraju stranke, u parlament više ne ulaze predstavnici naroda, već oni koji su se izmjenjivali u televizijskim salonima kako bi postali privlačni izbornoj bazi ili su napravili karijera unutar samih partija.
Ovaj sistem je učinio da više nije neophodno identifikovati regionalne ili teritorijalne političke predstavnike jer više nije bilo potrebno slušati izbornu bazu da bi se birao, već je bilo dovoljno biti u redovima prijatelja šefova političkih stranaka da se nađe u parlamentu - ne više u službi naroda nego u službi stranke.
U ovom novom scenariju, talijanska ljevica je shvatila – iznenada – da je oslobođena problema fabrika i odlučila se transformirati u intelektualno tijelo koje je plasiralo potrebe LGBT svijeta, migranata i ekologije, zadržavajući metalske radnike, radnika i nastavnika iz svojih interesa.
Dokaz tome je i prijedlog koji je po stupanju na dužnost iznio sekretar PD-a za njegovo uvođenje u italijanski pravni sistem IUS ALONE za migrante i glas za šesnaestogodišnjake. Mnogi "bivši drugovi" u ovom trenutku pitali su se: šta je sa metalcima, radnicima, školom, bivšom Ilvom i fabrikama koje se zatvaraju?
Paradoksalno, ove kategorije povijesno povezane s talijanskom ljevicom danas su zaštićene od strane drugih stranaka, dok se ljevica nastavlja baviti građanskim sindikatima, eutanazijom, ekologijom, migrantima i svime što nije na vrhu liste stvarnih potreba Italijana.
Samoubistvo ljevice se sastoji upravo u tome, jer su izgubili kontakt sa ljudima koji vjeruju da im više nisu potrebni.
Ali upravo je to velika greška. Ljudi koji stoje iza izbornog sistema više ne razumiju ljevicu. Današnje ankete su samo upozorenje. Sutrašnji izbori će biti osuda.