Islam, islamizam, džihadizam i mnogi drugi pojmovi su koji identificiraju globalni ideološko-religijski pokret koji se u nekim ekstremističkim varijantama zakleo na smrt zapadnom svijetu u kojem žive takozvani nevjernici. General je pažljivo ispitao islam Pasquale Preziosa na web straniciEurispes, analiza bivšeg načelnika Generalštaba Ratnog vazduhoplovstva, a sada predsjednika Opservatorije sigurnosti istoimenog Istraživačkog instituta koja objašnjava, sve do danas, genezu islamskih pokreta i džihada vršenjem određenog in- dubinska analiza očigledno umjerenog islama turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana.
Prema ʿAbd Allahu al-ʿAzzāmu «Odbrana muslimanske zemlje je svačija najvažnija dužnost." je "Ova dužnost se neće završiti pobjedom u Afganistanu; džihad će ostati lična obaveza dok nam se ne vrati sva ostala muslimanska zemlja, kako bi ponovo zavladao islam; Pred nama se otvaraju Palestina, Liban, Čad, Eritreja, Somalija, Filipini, Burma, Južni Jemen, Taškent i Andaluzija".
Al-Azzām je 1979. u Pakistanu organizirao borbu protiv sovjetske invazije na Afganistan iu gradu Peshawaru osnovao pokret mudžahida koji su finansirali Pakistan, Saudijska Arabija i SAD. Osama bin Laden se pridružio snagama mudžahedina u Pakistanu protiv Sovjeta 1979. godine; 1984. osnovao je Maktab al-Khidamat (MAK) za regrutaciju stranaca, primanje oružja i globalno finansiranje islamskog pokreta, a 1988. osnovao je Al-Kaidu, godinu dana prije al-ʿAzzāmove smrti u napadu .
MAK je bio preteča i pretpostavka terorističke aktivnosti koja je dovela do 11. septembra.
islamski pokreti
Islamski pokreti predstavljaju plod sezone revolucija na Bliskom istoku i Magrebu, ali se njihov politički aktivizam može povezati i s iranskom revolucijom 1979. i s ratom protivljenja sovjetskoj invaziji na Afganistan, iako su se pojavili tek 2011. .
Islamizam je – za razliku od islama koji je religija – totalitarna političko-socijalna ideologija, koja svoju viziju zasniva na vjerskom fundamentalizmu. Kako bi se osigurala dominacija nad muslimanskim društvom, mogu se slijediti tri glavna puta: politički aktivizam, vjerski aktivizam i terorističko nasilje zvano “džihadizam”.
Islamizam
Dvije duše unutar islamizma – reformistička i revolucionarna – obje imaju za cilj uspostavljanje islamske države s različitim vremenskim modalitetima. Međutim, revolucionarna duša propovijeda uništenje državnih struktura kako bi nametnula vlastiti model.
Islamisti su izvršili snažan uticaj u teokratskim državama, iako su nedavno preuzeli neke vlade na demokratski način, kao što se dogodilo u Turskoj.
Ovo je imalo nuspojavu da islamizam danas možda više ne doživljava sa strahom od strane međunarodne zajednice, do te mjere da je 2011. Nobelova nagrada za mir dodijeljena Tawakkul Karmanu, militantu islamske i konzervativne stranke Al-Islah, vođi protesta žena protiv jemenskog režima.
Islamističke stranke su ušle u političke vlade zemalja posebno od 1990-ih, povezujući islamističku doktrinu s demokratijom, pod utjecajem modela Muslimanskog bratstva, šiita i salafista.
Arapske države, međutim, ne podržavaju ove pokrete; slično tome, Saudijska Arabija, na primjer, podržava salafiste, ali se protivi Muslimanskoj braći koju finansira Katar. U Egiptu je, naime, Saudijska Arabija podržala svrgavanje islamiste Mohameda Morsija.
Erdoğanova Turska
Erdoğanova Turska je, s druge strane, najdugovječniji primjer (od 2002.) islamističkog političkog uspjeha, uprkos prisustvu ustava inspirisanog sekularizmom, sa Partijom pravde i razvoja pod nazivom AKP.
AKP predvodi Erdogan i njegov program ne predviđa revolucije, već postepene transformacije. Od preuzimanja vlasti vršio je moralizaciju turskih običaja i preorijentaciju vanjske politike na arapske i bliskoistočne zemlje.
Za Zapad je važno da dovede u pitanje kompatibilnost između stvaranja islamske države i vrijednosti demokratije i slobode. Turska danas izgleda sposobna da spoji mehanizme i strukture globalizacije i ponovo je osnažila Direkciju za vjerska pitanja koja se obično naziva "Diyanet" (Diyanet İşleri Başkanlığı).
Diyanet je postao sila unutar vlasti usponom Redžepa Tajipa Erdogana na čelo vlade. U periodu između 2006. i 2015. godine Diyanetov budžet je povećan (četvorostručen, 2 milijarde dolara) uz udvostručenje broja zaposlenih (150 hiljada); 2012. godine otvara sopstveni televizijski kanal (Diyanet TV) koji prima u 145 zemalja.
Agencija Diyanet se od 2010. godine transformirala iz alata za kontrolu sekularizma u sredstvo za globalnu promociju turskog islama i neoosmanizma. Promjena smjera se očitovala širenjem islamskih pokrivala za glavu i reproduktivnim i seksualnim problemima.
Nakon neuspjelog puča 2016
Od 2016. godine, nakon neuspjelog puča, Diyanet je izgubio svaku vrstu autonomije od AKP-a i reformom agencije sada promovira izvoz i globalnu promociju turskog, a time i islama osmanskog porijekla.
Danas Diyanet obučava imame, izgradio je preko 100 džamija širom svijeta, unaprijed priprema propovijedi petkom, izdaje fetvu i pruža socijalnu pomoć; je u stalnom kontaktu sa Nacionalnom obavještajnom službom (MIT – Millî İstihbarat Teşkilatı) i postala je važna za privlačenje elektorskih glasova za Erdoğana, a time i za islamski nacionalizam, što potvrđuju i glasački trendovi turske dijaspore u Evropi.
Dijanet se široko proširio, posebno u Evropi i sada predstavlja referentnu tačku za cijelu muslimansku zajednicu. U Belgiji kontroliše 70 od 300 džamija; u Danskoj upravlja sa 27; u Francuskoj kontroliše 270 sa oko 50 imama; u Njemačkoj je osnovao DIBIT – Tursko-islamsku uniju – finansirajući 900 džamija od ukupno 3; u Holandiji brine o oko 150 džamija od 475 postojećih; na Balkanu je svuda otvarao džamije (Albanija, Kosovo, Bosna i Hercegovina) sa izuzetkom Slovenije i Bugarske, gdje je pokušao vjersku radikalizaciju u romskim getima.
Turska i Evropa
Atatürkova Turska, sekularna i evropska, je nestala, a islamska Turska se ponovo pojavila. Na njegovom mjestu danas nalazimo islamistički režim na čelu sa Erdoganom koji, prema OEBS-u, nije poštovao međunarodne standarde o procesu glasanja tokom referenduma 2017. godine, koji je hapsio političke protivnike i ne garantuje ljudska prava i civile stanovništva. .
Evropski parlament je više puta tražio od Erdoganove Turske da vrati demokratiju i prava.
Stoga stvaranje islamske države ne garantuje državu demokratije. Evropska unija i njene članice moraju pažljivo razmisliti o tekućem širenju "islamske Turske" kroz Diyanet u turskim dijasporama u Evropi: ovo širenje (Diyanet-Sermons-Secret Services) moglo bi oslabiti nivoe demokratije i slobode na samom Zapadu .