(autora Giuseppea Paccionea) Ratno ponašanje, potkrijepljeno agresijom Rusije na Ukrajinu, nanošenjem ogromnih patnji civilnom stanovništvu i uništavanjem javnih i privatnih struktura, do te mjere da su neke ukrajinske gradove sravnili sa zemljom, međunarodna zajednica je smatrala kao spada u kontekst pravog rata. Moskovske vlasti su ovu posljednju riječ uvijek skrivale i odbacivale ili izbjegavale zamjenjujući je izrazom specijalne vojne operacije, koji se može uokviriti u sferu kršenje međunarodnog prava i Povelje Ujedinjenih nacija, koja utvrđuje zabranu upotrebe jus ad bellum protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti u ovom slučaju Ukrajine, članice Ujedinjenih nacija sa međunarodnim statusom.
Jezik i logika imperije, koncept koji je veoma drag Vladimir Putin, zasnovani su na nejednakosti i podređenosti, u smislu da je nemoguće imati iste odnose između carstva i njegovih sastavnih dijelova na istom nivou, odnosno da ne može biti mjesta ratnim sukobima unutar carstva, jer puki razlog što sam koncept rata pretpostavlja jednakost statusa, na primjer, jedna država (ili carstvo) je u ratu s drugom državom (ili carstvom). Ova poenta predstavlja obrazloženje predsjednika Putina, koje podržavaju javni mediji Ruske Federacije, prema kojem on uporno navodi da Zapad, NATO et al oni su zaista u ratu. Dakle, Putin poredi zapadni blok i njegovu okolinu kao neprijatelje koji imaju isti status (imperije) i sa kojima Rusija želi da razgovara ili da se bori.
Pitamo se, na primjer, kakav bi rat mogao biti s ukrajinskom državom. U logičnoj sferi imperije, ne može ga imati pod svim okolnostima status jednaka onoj (imperijalne) Rusije, Putin zaista smatra Ukrajinu kolonijom, a ne suverenom državom i, prema tome, samo specijalnom vojnom operacijom i da, u poređenju sa ratnim sukobom, ova operacija ne podrazumeva ravnopravnost Ukrajine sa Rusija. Ovaj koncept, iz ruske perspektive, koristi obrazloženje tzv nejednakost kao u slučaju kada državni organi sprovode policijsku ili protivterorističku operaciju, čime ostvaruju svoj monopol na upotrebu vojne prinude. Narativ ospecijalne vojne operacije smatra se imperijalističkim upravo iz razloga što implicira da ruska država koristi oružani instrument u svom domenu, čiji je ukrajinska država samo dio Rusije. Ono što je napisano pretpostavlja dvostruki kriterijum, u smislu da je, s jedne strane, ukrajinska država tehnički posebna nezavisna i suverena država sa svojim centralnim izvršnim tijelom; s druge strane, posebno Moskva putin, smatra je marionetskom ili izgrađenom zemljom umjetno iz nekih zapadnih zemalja i stoga nije priznat kao državni entitet, ali kako sastavni dio Rusije. Ovo je opravdanje, po mišljenju ruska diplomatija, prema kojem Ukrajina apsolutno nije pretrpjela nikakav vojni napad. Dakle, vidi se da Rusi smatraju da intervencija u Ukrajini nije ekvivalentna oružanom napadu ili invaziji, već samo operaciji na teritorijalnom pojasu koji joj pripada.
Stav Rusije u donošenju svog ponašanja na ukrajinskoj teritoriji koja spada u specijalnu vojnu operaciju ima kao pretpostavku upotrebu jezika interne policijske intervencije, a ne ratnog sukoba protiv Ukrajine. Moguće je vidjeti rusku perspektivu u imenovanju raspoređivanja njenih vojnih trupa u Čečeniji, na primjer, koja se smatra operacijom za obnavljanje ustavnog poretka tokom prvi čečenski ratni sukob i antiterorističke operacije, u drugi čečenski rat, na teritoriji regiona Severnog Kavkaza, dodajući i operaciju nametanja mira sa ruska invazija na gruzijski teritorij i, konačno,vojna specijalna operacija prema Ukrajini. Iz ovoga se može zaključiti da ruska vlada ne vodi ratove koji se mogu voditi samo sa jednakima i pod jednakim uslovima, već samo sprovodi operacije koje ne povlače za sobom smjernice rata.
Postavlja se pitanje da li sve ovo može otkriti nešto o neprijateljskoj ruskoj okupaciji ukrajinske teritorije. Prvo, prema riječima predsjednika putin, direktni pregovori sa predsednikom Ukrajine Volodymyr Zelensky oklevaju, uprkos tome što je ukrajinski predsjednik tražio otvaranje pregovaračkog puta za pronalaženje mirnog rješenja, ne samo od početka oružanog sukoba, već i prije nego što ga je ukrajinski narod izabrao za šefa države. Direktna uloga Ukrajine u pregovorima simbolično bi je stavila u istu ravan sa Putinom, što bi za potonjeg bilo potpuno nezamislivo i nepodnošljivo za narod Rusije koji sebe smatra imperijom koja mora da se bavi samo drugim carstvima, a ne i državama koje nisu previše značajan. U najboljem slučaju, ruski predsjednik bi bio voljan da učestvuje za pregovaračkim stolom sa Ukrajinom samo kada bi takvi razgovori u svojoj konkretnosti bili čin ponižavajućeg pokoravanja ukrajinskog predsjednika. Svaki drugi scenario bi ukazivao na poraz predsjednika Putina i pobjedu njegovog ukrajinskog protivnika, a značio bi i uništenje imperijalnog narativnog cilja.
Drugo, s obzirom na to koliko je ruski imperijalistički narativ postao jak i koherentan, Putin se već pripremao da objaviti rat u Ukrajinu. Nadalje, postaje sve jasnije da je proglašenje vanrednog stanja i početak mobilizacije jedini način da Moskva nastavi rat, što međutim nije logika u kojoj vlada Kremlj, a samim tim i odnosi sa 'inteligencija čini se da promašuje poentu, u smislu da ne samo da bi objava rata standardizirala razlog zašto je ruska profesionalna vojska propala, već bi i ukrajinsku državu učinila figurom ravnopravnog protivnika, koji simpliciter to bi uništilo čitav imperijalistički narativ koji je Putin pažljivo i tačno izradio. Treba li ruski predsjednik zvanično pokrenuti a opšta mobilizacija ili delimično, onda bi trebalo da odgovara retorici suočavanja sa pravim neprijateljem, koji bi mukotrpno rešavao ruska vojna i politička pitanja.
Konačno, smatram da je važno da se obuzdaju pozivi zapadnog civilnog društva njihovim vladama da uđu u pregovore s Kremljom, iako bi takvi pozivi mogli dovesti do jačanja Putinovog narativa i ambicija da Rusija nije u ratu s Ukrajinom , ali sa cijelim Zapadom.