(autor Giuseppe Paccione) Mjesec dana ili više, međunarodna zajednica svjedoči preokretu status quo međunarodnog pravnog sistema od početka invazije ruskih trupa, koje su napale granice Ukrajine, suverene, nezavisne države i članice Ujedinjenih naroda. Očigledno, nije nedostajalo široke osude od strane država i međunarodnih organizacija agresivnog ponašanja Rusije i zabrinutosti oko mehanizma Povelje UN-a za koji se čini da nije funkcionisao, izostavljajući primarni cilj u spašavanju budućih generacija od pošasti rata. Odgovor čitave ljudske porodice, koju čine nacije koje su u interakciji u međunarodnom društvenom životu, bio je da indirektno podrži Ukrajinu kao žrtvu ruske agresije.
Zapadne zemlje, zapravo, žele da izbegnu konfrontaciju manu militari direktno sa Rusijom što bi moglo dovesti do do sada nezamislivih posljedica pribegavaju instrumentima masovnog uništenja, a političko tijelo UN-a, blokirano snagom ruskog veta, moralo je pribjeći instrumentu ekonomske sankcije, izvozne kontrole ipomoć u nabavci naoružanja. Istovremeno, međunarodna zajednica je odgovorila Kremlju pozivom da se upozna sa tom riječju popraviti, ukazujući da će biti plaćeni trošak zbog kršenja teritorijalnog suvereniteta Ukrajine i nasilja nad njenim narodom. Nadalje, Kijev je Međunarodnom sudu pravde (zanimljiv aspekt na predmetnu temu) iznio zahtjev to mere predostrožnosti o manipulaciji ruske vlade konceptom genocid da sakrije i opravda svoju agresiju. Naime, sudije međunarodnog pravosudnog tijela su tada zatražile od vlasti Kremlja obustavi svoje vojne operacijeMeđutim, sam Sud se uzdržao od odgovora na zahtjeve ukrajinskih vlasti za punu naknadu ratne štete. U skladu s tim, kroz poslijeratne rusko-ukrajinske mirovne pregovore, sankcije se mogu povezati s reparacijama, kao alatima za rebalans i normalizaciju odnosa na kraju neprijateljstava i stepena ograničenja restitutio integrum ili restitutio in pristinum, što predstavlja činjenično stanje koje postoji pred agresivnom oružanom komisijom, što očigledno predstavlja prirodni oblik reparacije.
Svrha ekonomskih, komercijalnih, kao i moralnih sankcija ili protivmjera je da se osude međunarodna krivična djela i stječu posljedice za prestupnika. Od primjene sankcija Moskvi, svjedoci smo reakcije protiv ruskog naroda. Dok sankcije, uvedene od strane mnogih zapadnih država i sama UE (ovaj potonji je usvojio druge sankcionisanje paketa prema Rusiji) nastavljaju rasti, na primjer, zabranom brodova oligarha koji podržavaju Putina iz engleskog i kanadskog teritorijalnog mora, Sjedinjene Države su napredovale prijedloga likvidirati zaplijenjenu imovinu oligarhijske klase povezane s Putinovom autarhičnom vladom i uložiti je u humanitarnu pomoć u korist Ukrajinaca, čak i ova zapljena imovine Rusa u korist Ukrajinaca postavlja neka suštinska pitanja, kao što je upitnost zakonitost raspolaganja imovinom ruskih biznismena i ruskih kompanija bez suđenja u kojem bi mogli imati pravo da tvrde da nema veze između njih i Putinove odluke da napadne Ukrajinu. Jedna je stvar zaplijeniti ili zamrznuti imovinu kojoj je predmet jednostrane sankcije ili zajednice, ali to može predstavljati kršenje imovinska prava u likvidaciji ili otuđenju imovine u svrhu popravke. Prema antikorupcijskim i antiterorističkim pravilima, imovina onih koji su bili podvrgnuti takvim sankcijama može se podijeliti s ciljem da se koristi za dobrobit pogođenih žrtava, ako postoji sudska odluka protiv njih. Proces koji bi mogao da potraje i zahteva od vlasnika oduzete imovine da pokažu da njihova imovina nema nikakve veze sa nezakonitom imovinom. Sada i sankcije i restitutio integrum oni mogu odražavati hegemoniju odnosa koji bi mogli dovesti do kompenzacije kao korisne mjere za ublažavanje sankcija nakon prestanka tekućeg kršenja, u pokušaju da se kršenje popravi. U slučaju Rusije, koja je izvršila invaziju na ukrajinsku državu, čak i ako se postigne mirovni sporazum, sankcije bi mogle opstati. Ovo je mjesto gdje je reparacije za napad oni mogu signalizirati napore da se popravi šteta uzrokovana tako nevjerovatnim kršenjem međunarodnog prava, što bi trebalo biti dio pregovora i sankcija.
La restitutio integrum o reintegracija u situaciju prethodno postojanje za invaziju jedne države prema drugoj državi podsjeća na Versajski ugovor i klauzule o krivici koje su Njemačku učinile odgovornom za ukupne troškove Prvi svjetski rat, nametanje popravitii koji je posijao sjeme uspona nacizma, predvođenog Hitlerom, i izbijanja Drugi svjetski rat, odbijajući da plati dio. Reparacije uzrokovane agresivnim ponašanjem zavise od toga ko ostvari apsolutnu pobjedu stranke, poravnanje ili prekid neprijateljstava. Bogata je praksa da država agresor obešteti napadnutu državu, kako da ne pomenemo, na primer, invaziju Ugande i Burundija od strane Tanzanitske trupe sedamdesetih godina prošlog veka, koji su morali da plate odštetu; kao i intervencija Vijeća sigurnosti koje je od Izraela tražilo nadoknadu za to što je bombardovan teritorijalni integritet Tunisa sredinom osamdesetih godina dvadesetog veka i tako dalje. Ali moglo bi se dogoditi i da bi se države žrtve mogle odreći reparacija, kao što se dogodilo kada je Ujedinjeno Kraljevstvo odlučilo da ne traži restitutio integrum tokom sukoba na ostrvima Falklandske Malvine ili se možete sjetiti Kosovska afera koja je odustala od traženja od Srbije nadoknade štete koju su nanele srpske vojne trupe. U principu, da bi bila jasna stvar koja se razmatra, država odgovorna za međunarodno krivično djelo, na kraju oružanog sukoba, mora obezbijediti punu reparaciju za nanesenu štetu, koja uključuje materijalnu i moralnu štetu.
Isto Stalni sud međunarodne pravde, s druge strane, u relevantnoj presudi iz 1927. godine u radionicu Chorzòw, odredio standard za obim obaveze reparacije u međunarodnom pravu, iako restitutio in integrum mora otkloniti sve posljedice nezakonitog djela i ponovo uspostaviti stanje stvari koje bi vjerovatno opstalo da navedeno djelo nije počinjeno. Primijeniti ono što je rečeno na ratne sukobe uzrokovane agresivnim ponašanjem, narediti ponovno uspostavljanje status quo ante totalna invazija je bio izuzetan slučaj, naglašavajući kada je političko tijelo UN-a obavezalo režim Sadama Huseina da izvrši punu reparaciju za svoju ratnu agresiju i okupaciju Kuvajta, koju je dobio Komisija za žalbe Ujedinjenih nacija.
Sada se čini jasnim da će, invazijom ruskih trupa na ukrajinsku teritoriju, nakon okončanja sukoba, agresivno ponašanje Rusije dovesti do restitutio integrum ispunjen sa više milijardi dolara za ratna šteta ukrajinskim gradovima koje će Kijev sigurno tražiti od Moskve. U suštini, reparacije za napad ne odražavaju punu cijenu, iako mogu biti neostvarive. Sudije Međunarodnog suda pravde, u odluci o reparacijama koje se odnose na aktivnosti na teritoriji Konga (Demokratska Republika Kongo v. Uganda), pozvan je da izrazi svoje mišljenje o složenom problemu naknada štete rezultat oružanog sukoba, presudivši da vlasti Ugande moraju izvršiti punu reparaciju za okupaciju i aneksiju dijela istočne teritorije Demokratske Republike Kongo. Međutim, sudije međunarodnog pravosudnog tijela oni su vladali u Ugandu platiti Demokratskoj Republici Kongo značajan iznos odštete za uzrok smrti hiljada civila, seksualnog nasilja, štete na imovini i tako dalje. Osim toga, međunarodna pravosudna tijela su uvijek isticala odgovornost Uganđana da ispoštuju nadoknadu za prekršaje koje su počinili nedržavni akteri na teritorijalnoj traci koju su okupirali, da usvoje sve mjere nadzora, kako to sankcioniše IV Haška konvencija iz 1907. o zakonima i običajima ratovanja na kopnu. Ono što je napisano može se primijeniti na ukrajinsku teritoriju koju su okupirale ruske vojne snage, gdje se uz Rusiju bore grupe separatističkih trupa i plaćenika, koje nisu pod efektivnom kontrolom Moskve.
Također treba dodati da reparacije uzrokovane agresorskim ratovima mogu obuhvatiti ne samo civilne žrtve, već i borci koji gube živote. Može se spomenuti, na primjer, Versajski mirovni ugovor 1919. koji je priznao Njemačku i njene saveznike da su uzročnici svih gubitaka i štete koju su pretrpjele savezničke vlade, ali njemački resursi nisu bili dovoljni da osiguraju potpunu reparaciju čak ni za borce. Slično, Komisija za žalbe UN-a i Etiopsko-eritrejska komisija za žalbe, na primjer, odbili su zahtjeve za kompenzaciju za povrede i gubitke boraca i vojne logističke opreme. Shodno tome, navodi se da napad krši – prema opšti komentar Komiteta za ljudska prava – pravo na život, sugerirajući da ne samo civili neće biti uključeni kao žrtve u kontekstu reparacija, već i vojska napadnute države.
Ukrajinska vlada, na primjer, nakon što se ušutka oružje dvije rusko-ukrajinske zaraćene strane, kako bi se postigla popravna realizacija, mogla bi nametnuti porez na reparacije sirovina kao što su ruski plin i nafta kako bi poništila sve posljedice nezakonitog čina. i povratiti situaciju koja bi postojala da nije izvršen ruski agresivni čin. Nažalost, sve do Vladimira Putina i njegovih pratnja će ostati u kontrolnoj sobi Rusije, političkom tijelu UN-a će biti zaista teško da uspostavi a Komisija za žalbe. Najviše bi ukidanje sankcija moglo biti uslovljeno kompenzacijom Ukrajini putem bilateralnih rusko-ukrajinskih ili sporazuma SAD/EU-Rusija. Reparacijama, kao sredstvom za ispravljanje prestupa, rehabilituje se moralni položaj jedne zemlje i njen status međunarodnih odnosa.
U zaključku, ne može se ne primijetiti da je rusko agresivno ponašanje protiv ukrajinskog naroda gotovo srušilo staru Povelju UN-a sa svojih sedamdeset pet godina života kako bi se izbjegao rat u Evropi. Ratna okupacija koja se dogodila invazijom na Rusiju djelimično je narušila temelje međunarodnog pravnog sistema, koji će nastaviti postojati i na kraju ovog apsurdnog vojnog sukoba, oblikujući naknadno kako da se sanira dio nanesene štete. manu militari. Takođe treba imati na umu da reparacije služe za jačanje međunarodnog pravnog sistema kompromitovanog nakon njegovog kršenja, ali i za zaštitu prava civila koji su bili bespomoćne žrtve.